Jednom kad se zaustave vjetrovi u meni,
i vrh planine postane moj...
Kad misli mi ostave valovi smijeha,
i opraštanja dragihduša koje mirišu na ljubav samu...
Jednom kad prestanem biti puna i glasna
poput gromova-samo da ih nadjačam,
kad moj smisao postane tuđi
i krene u neku meni nejasnu iluziju
stapajući se u more smrtnosti...
Jednom kad ti jutra prestanu puniti
ideje rođene u mojim snovima
protekle noći- samo za nas....
Znat ćeš da je vrijeme...
Vrijeme da me podsjetiš kako je to ono
što sam ti obećala da se nikad neće dogoditi...
I neće zapravo, jer ovo su samo misli od strahova....
Ili možda ,ipak jednom,
kad se zaustave vjetrovi u meni-
ali zauvijek.....
Ovo sam napisala jednom davno, ali sam je eto odlučila podijeliti s vama....
Post je objavljen 08.03.2007. u 09:24 sati.