Bila sam maturantica i jedva sam čekala proći od njih dvoje. Sanjala sam o tome. Brat i ja smo se dogovorili da ćemo stanovati zajedno. Bez gadure. No, svi ti snovi pretvorili su se u jedan prah. Počela sam živčaniti na svaku njihovu svađu. Došla sam do ideje kako ih ubiti. Već sam počela kovati neke planove. Ali ni jedan od planova nije prošao. Sve se dogodilo spontano. To je bilo negdje prije moga 19. rođendana. Počeli su se gađati tanjurima i tu ja nastupam. Bila mi je puna kapa svega. Uzela sam nož iz sudopera. Još se sjećam kako je zablistala njegova oštrica.
-„Hoće li biti više mira u ovoj kući?!?!?“- počela sam vrištati iz svega glasa i mahati nožem pred njima. Oni su me pogledali, onako napušeni i pijani bez ikakve misli, zatim jedan drugoga i počeli se smijati. To je bila kap koja je prelila čašu. Nisam bila svjesna što sam napravila ni kako se ti zbilo. U sljedećem trenu klečala sam na podu te vidjela njihova mrtva tijela kako leže u krvi. Mama je bila izbodena po trbuhu i po vratu. Njen muž, moj očuh, imao je ubod u glavu te nekoliko po trbuhu. Odjednom, osjetila sam bol kod lijevog oka. Sigurno me stari mamlaz opalio kada sam ga ubijala. Ova me bol osvijestila. Shvatila sam što sam učinila i nisam smjela ostati više ni sekundu. Obrisala sam držač noža u krpu te ga stavila u maminu ruku. Preobukla sam se, uzela mob, osobnu i njihove kartice. Preskočila sam tijela te pazila da ne zakoračim u krv. Vani me dočekala noć. Hladan vjetar me stresao. Pošla sam do prve ulične svjetiljke da bi mogla utipkati bratov broj. Drhtale su mi ruke te sam jedva utipkala njegov broj. Zvoni.
Post je objavljen 28.03.2007. u 10:10 sati.