Ovo je post bez slika. Sto NIKAKO nije dobro za stivo putopisnog tipa - ali tako je ispalo - nemam ama bas niti jedne slike s te strane jer tad nisam imala fotic. Za razliku od mojih ostalih putovanja, tu je bilo relativno lako i bezbolno dobiti vizu - posaljes dopis i putovnicu i uplatis lovicu, nema putovanja u Zagreb u veleposlanstvo i razgovora ugodnih s osobljem. Letjela sam iz Madarske, sa aerodroma Ferihegyi kraj Budimpeste, pa je to bila prigoda za obici i predivan grad, ali to smo ucinili u brisucem letu - na zalost. Inace to je bila neka jeftinija varijanta sa KLM kompanijom i ispostavilo se da do te zracne luke ima tek nesto malo vise voznje nego li do Zagreba. Ono sto mi je ostalo u sjecanju na KLM je - ako takvo nesto postoji- najbolja klopa koju sam ikad probala u zraku. Meni je tad sve bilo novo, moj prvi let avionom i svi rituali vezani za to. Srecom, ako znate engleski, problema nema nigdje. Elem, letjelo se sa Ferihegyija na Amsterdam, pa na Bergen, pa na Stavanger pa naposljetku u Kristiansand. Prtljaga cekirana do Bergena. Amsterdamska zracna luka me je ocarala svojom velicinom i razocarala izgledom svojih toaleta. Doduse, tamo je promet ogroman i cijela armija ljudi opsluzuje taj kompleks - sve je to mom tad nenaviklom oku bilo zadivljujuce - tamo bi se svemu mogao dodati prefiks GIGA. U usporedbi s tim zagrebacka zracna luka izgleda kao selo moje malo cekaonica busa .
U Bergenu su me prikucali na razgovoru - prvo ti nama pricaj, pa onda udi ako ti dozvolimo! Drzali su me na razgovoru beskonacnih xy minuta, pitali sve i svasta - te kome idem, te zasto idem, te otkud sam pala, te zasto bas sad, te jel' bas moram ... mene su zmarci prolazili jer sam imala iduci let i jos morala cekirati prtljag, a prici nikad kraja! Naposljetku me tip pita sto sam po zanimanju i ja mu odvratim - gradevinski inzinjer - a on ko iz topa - PA STO NE KAZES ! I pljus zig u putovnicu sa smjeskom od uha do uha... S pjenom na ustima sam uletjela u avion jer sam trceci stigla obaviti sve - na srecu. Kasnije su mi rekli da je Norveska bila puna izbjeglica s podrucja bivse Juge koji su tamo dosli za vrijeme rata i pravili im podosta neprilika i da su zato na ulazu tako podozrivo gledali u moju hrvatsku putovnicu...Isto tako su mi rekli da agenti iz informatickih, telekomunikacijskih, elektro, strojarskih i gradevinskih tvrtki imaju aranzmane sa srednjim skolama i VABE mlade ljude ugovorima s visokom placom da dodu raditi kod njih, dakle da ne idu dalje na faks-jer su kratki s radnom snagom te vrste. Inzinjeri SVIH vrsta su SVI zaposleni i trebalo bi ih jos, zemlja je gladna strucne tehnicke radne snage.
Ja sam dakle tamo bila kao Alisa u zemlji cuda - sto su rekli meni - ja kazem vama...
Ono sto mozete vidjeti na internetu - to je zemlja gdje je priroda predivna, sve mi se cini nezagadeno i cisto. Ja sam bila u juznom dijelu, koji je recimo klimatski najtopliji i tamo su njihovi turisticki centri - ljetovalista, tamo oni idu "na more". Klima je slicna nasoj kontinentalnoj. More je drukcije boje nego nase i u zraku se ne osjeti takav miris, stijene su gdje god pogledali crne i crno-sive, jedan vrlo neuobicajen ton, nisam sigurna koji su minerali u pitanju, ali nesto sasvim drukcije od iceg sto sam bila vidjela do tad. Preovladava crnogoricna suma, ali nema stabala mediteranske vegetacije.
Ono sto me je ocaralo u toj zemlji je njihova infrastruktura. Oni su BOGATI - ne zovu ih uzalud Kuvajt sjevera. Ceste su kvalitetne i glatke kao staklo, opremljenost cak i sporednih cestovnih ruta je zadivljujuca : osvijetljenost, telefoni, toaleti, stajalista - rekla bih bolja nego li kod nas na autocesti. Sigurnosne mjere na cestama i signalizacija su dovedeni do perfekcije, mostovi, tuneli i petlje osvijetljeni do te mjere da vidite kao po danu. Sam grad ima ogroman broj javnih garaza i oni ne poznaju problem parkiranja u centru. Ono sto me tih davnih godina iznenadilo je odnos prema pusacima na javnim mjestima - ono sto sam ja vidjela - izopceni su bili svugdje u restoranima i na aerodromima u posebnu ventiliranu prostoriju kao gubavci. A sve skuuupooooo ... obicavali su sjesti na feribot pa lagano u Dansku u shopping - cigarete i kojesta - sve je tamo bilo jeftinije. Imajte na umu da je to bilo prije osam godina. Iznenadilo me je takoder da tamo ne mozete kupiti Red Bull - nije dozvoljen, i kad sam rekla da kod nas stoji na policama u samoposluzivanju tesko im je bilo povjerovati uz komentar - pa onda i djeca to mogu kupiti?! Inace, sto se cuganja tice - imaju cudne obicaje. Ja sam odsjela u Arendalu, to je gradic nedaleko od Kristiansanda nesto malo veci od primjerice Vinkovaca. U cijelom gradicu je samo JEDNA trgovina alkoholnim picima, kupiti mozete samo uz predocenje dokumenta kojim dokazujete da ste punoljetni. Mozete odjednom kupiti samo odredenu kolicinu. Ako vas tijekom tjedna policija zatekne hodajuci pijanog na ulici, moze vas spremiti u buksu na 24 sata bez posebnog drugog obrazlozenja-oni NIKAD ne piju tijekom radnog tjedna - ali se zato za vikende doslovno ubijaju od cuganja. To smatraju zabavom bez premca.
Hrana - kad sam dosla pocastili su me probranom vecerom - hrga mesa - komadina onog njihovog nesretnog jelena imenom moose spravljena na nacin da se stavi u pecnicu na resetku sa pladnjem vode ispod i tako napekava dugo. Ja sam jela uglavnom salatu od rakova i povrca. Na cijeni je i riba svake vrste - ipak su oni pomorska zemlja gdje je jedan od glavnih prihoda i najjaca izvozna industija izlov ribe. Iako ne kuhaju bas puno nego kupuju polupriredenu hranu, stednjaci su im ogromni. Ja sam za svog boravka tamo ispekla najogromniju pitu s jabukama u svom zivotu, jer im je tepsija ogromna, tako da sam radila kolac od normalne tri smjese po receptu. Svi su se - nepotrebno je reci - davili u kolacima i stalno isli u kuhinju po jos. Oni to ne rade tako - kad se zazele kolaca odu i kupe. Sve je na struju, u tom dijelu zemlje ne poznaju zemni plin kao energent i cude se kad ja velim da grijem kucu,vodu i kuham na plin. Kuce su napravljene od drveta, sto je mene nenaviklu na takav stil gradnje nemalo zacudilo, obzirom na njihove klimatske prilike, pogotovo na sjeveru. Zidane objekte sam vidjela samo u gradovima i to samo javne ustanove. Nesto malo se uz obalu gradi i u kamenu. Zidovi kuca su klasicni sendvic zid - obostrano drveni paneli sa termoizolacijskom i hidroizolacijskom ispunom izmedu. Jedan meni tad zacudujuci detalj - NEMA zavjesa ili roletni, osim na prozorima spavacih soba i eventualno djecjih soba. Ima samo vrlo dekorativno rijesena staklena stijena sa raznobojnim draperijama i svugdje sobnim biljem. Doslo mi je da mahnem susjedima preko ceste u njihovu dnevnu sobu - cini se da nema nikakve privatnosti. Neupitno je da su svi oni veliki ljubitelji sobnog bilja. Prekrasna drvena stubista i grede koje se vide i sluze kao dekorativni element. Podovi drveni, uglacani do visokog sjaja. U svakoj kuci gdje sam bila u gostima ista stvar - temperatura za bar tri do pet stupnjeva niza nego li u mojoj kuci. Isto tako svi imaju slican obicaj - u pet kuca u kojima sam bila u gostima SVI koriste malene svjecice i mirisna etericna ulja - kod mene u kuci je to oduvijek bila normalna stvar, ali ne moze se reci da je to masovni obicaj u Hrvata kao sto je tamo. Svi piju puno kave - imaju posebne "cajnike" u svim mogucim bojama i uzorcima u kojima je drze na stolu - to su zapravo termosice u obliku cajnika sa poklopcem, nakuhaju dvije litre kave i onda se samo natacu po cijeli dan. To je nekakva filter kava cudnog okusa i mirisa, rijetka. Ali meni je bila ok jer je bila dovoljno slatka i s dovoljno mlijeka. Voce kojim ce vas pocastiti kao iznimno cijenjenom vrstom je mandarina. I skupa je tamo.
U svakoj od kuca sam vidjela u dnevnom boravku na zidu malene tapiserije, rucno pravljene. Dimenzija su cca 20*40 cm i neke su uokvirene. Kad sam priupitala sto je to, ispostavilo se sljedece - svaka mlada majka dok nosi bebu pravi tu tapiseriju - na tapiseriji je jednostavan crtez ili uzorak u bojama koje majka odabere, prezime obitelji, imena roditelja i kad se beba napokon rodi, upise se ime, datum, sat i mjesto rodenja, pramen kose ako je ima, te velicina bebe. U novije vrijeme se stavi u tkanje i malen okvir sa slicicom. Za svako dijete postoji dakle posebna, samo njegova tapiserija i to uvijek ostaje u roditeljskoj kuci. Kad roditelji umru, potomci dobivaju svatko svoju uspomenu. Inace kao po pravilu, jako puno parova zivi nevjencano, zakonski se vezu u najvecem broju slucajeva prije nego li se beba rodi, a poneki tek prije nego li dijete krene u skolu. Tamo nije neuobicajeno imati minimalno dvoje djece, i to ne samo zbog ogromnih beneficija koje drustvo pruza ne bi li doprinijelo poboljsanju pronatalitene politike. O takvim uvjetima nase mlade obitelji mogu samo sanjati. Imanjem djeteta imate povlastice u svakom drugom pogledu, i to sve dok dijete ne odraste - norvezani su cini se na dobrom putu da se odupru bijeloj kugi koja zahvaca cijelu razvijenu Evropu.
Ono sto im je bolna tocka su manjine i useljenici. Bili su siroke ruke kad je o tome rijec i sad zale zbog toga, stopa kriminala je u porastu u zadnjih petnaestak godina i kako je meni receno, statistike vele da su pocinitelji uglavnom iz navedenih skupina. S druge strane - isti ti su im dobro dosli kao radna snaga, pogotovo na sjeveru gdje su ih mahom smjestili.
Ono sto ce meni ostati u sjecanju na to putovanje je bez daljnjeg "cajnik" kojeg sam kupila tamo i povremeno koristila - sad sam ga ostavila kceri u nasljede, ali ponajvise njihova zaludenost nogometom - tamo je tad svatko znao tko je Suker i ozareno su mi pricali vise stvari o njemu nego sto sam ih ja znala. Jedini problem mi je bio sto mi je bilo stalno HLADNOOOOOO ....
Post je objavljen 07.03.2007. u 10:47 sati.