Volim kada ponekada odem kući i budem sama s roditeljima. Baš kao u ona neka minula vremena. Oni i ja. Kao da se ništa nije promijenilo i kao da još uvijek imam 17 godina.
Sjedili smo za stolom i ja sam izrazila želju da se odemo provozati po onim selima uz Dravu, da vidim je li se išta promijenilo od kada sam otišla. Krenuli smo i ubrzo sam vidjela svoju susjedu.
-Kako je Marijana odrasla. Sjećam je se dok je bila klinka.- gledala sam u tu već sada ženu i razmišljala kako joj je u životu sigurno teško. Nažalost, po fizionomiji je bila jako slična svome ocu. Jaka, velika i bez nekih ženskih atributa. Možda iz tog razloga i zbog toga što mi ju je taj tren bilo žao, a nemam je zbog čega zapravo žaliti, upitala sam tatu:
-Jel se Marijana udala?
-Nije. Imala je dva ozbiljna prosca, ali je to njezina majka osujetila.
-Zašto?
-Zato što su je htjeli zbog dobre radne snage. Jaka je ona, znaš, može puno raditi u polju.
Zabezeknuto sam gledala tatu u retrovizoru sa stražnjeg sjedišta.
-Zbog rada u polju? Zbog radne snage? Pa tko još tako živi??? Tko još tako razmišlja?
-Mnogi. Tu se mentalitet i razmišljanje nije promijenilo. To je tako. Ljudi još uvijek tako žive. Trebaju jake žene koje će biti stalno na nogama i voditi brigu oko svega. Boležljiva žena ne donosi kruh za stol niti novac u čarapu.
-Novac u čarapu?
-Karikiram malo, ali to je tako.
Sluđeno sam gledala kroz prozor i zamišljala takav život. Puno sam mislila o Marijani. Jednoga dana će morati prihvatiti ponudu. U tom zaostalom svijetu gore je ostati stara cura, nego biti mršava, slabašna i ljupka djevojka.
Prolazili smo kroz ta neka sela i raspravljali o tome isplati li se raditi na polju i uzgajati već koju kulturu. Tata mi je objašnjavao razliku između spremišta za kukuruz kod jednih i kod drugih, pokušavajući s tim oslikati razliku između onih koji imaju i koji nemaju. Rasprava je krenula dalje o tome kada se oni ustaju, koliko rade, što rade i kako žive. Odrasla sam u manjem gradu, ali nikada nismo imali domaće životinje. Njima sam se veselila u susjedovim dvorištima i tamo uživala u njima. Ali ja sam se samo igrala i nakon toga otišla doma, ja nisam živjela taj život.
-Zamisli kako je njima, tata, kakav je njihov život, koja je to muka, koji su to svjetonazori. Ali dobro, oni ni ne znaju za bolje.
-Za bolje?-upitno me pogledao- Misliš da bi oni bili sretniji tamo gdje ti živiš? Ti misliš da je to bolje? Tvoj život? Njima ne. Oni bi poludjeli u stalnom čekanju na semaforima, u životu u zgradi koja bi im bila kao košnica. Oni bi bili nesretni da zelenilo vide samo u prozoru i kada dođu do parkova. Oni su ljudi prirode. Kao što se tebi njihov život čini težak, mukotrpan i pomalo isprazan, tako ni oni ne vide smisla u svim tvojim završenim školama, u tvom uredskom i gospodskom poslu i moderno uređenom stanu. Oni bi nestali da moraju tako kao ti. A ni ti ne bi izdržala njihov tempo.
Ostala sam dugo u mislima s tim rečenicama. Gledala kroz prozor imanja i razmišljala kako jedan dobar traktor i svi dodaci koji pomažu pri obradi zemlje, usjeva i svega, stoje više od 100.000 eura, treba i za to imati lovu, treba to zaraditi. Ali što bih ja o tome znala, ja sam ipak jedno gradsko dijete kojem se njihov život činio težak i naporan i ne baš najsretniji.
Kada smo se vratili kući odlučila sam otići do susjeda kod kojeg sam kao mala išla po mlijeko, nisam ga vidjela godinama. Otvarajući stara škripava vrata, kojima je zvuk ostao isti kao kad sam imala osam godina, vidjela sam susjeda kako baca kore od krumpira svinjama. Bio je puno stariji i sad već zapravo sijed i umoran čovjek, ali s istim osmijehom. Čovjek od kojih sedamdesetak godina…
-Bok, susjed!- nasmijala sam se od uha do uha.
-Ohooo! Pa nisam te vidio godinama. Odselila se ti nama, a kad i navratiš sigurno si u gužvi pa nemaš vremena.
-Pa da… Jeste dobro?
-A tako. Žena mi je pala prije mjesec dana sa stepenica pa sad sve moram raditi sam. Ona ne može. Mislim da više nikada neće moći biti tako pokretna kao prije, a životinja i posla je puno.
-Pa kaj ne smanjite malo ta grla? Sin vam je iovako tu, može se brinuti za vas, ne morate više toliko raditi. Uživajte malo. Mislim da ste se dovoljno umorili.
-Eh, mala. Nemam ja sve to zbog novaca. Imam ja novaca i bez toga, ali… Znaš, ja se već šezdeset godina dižem svako juto oko pola pet i od tada pa do mraka sam s tim životinjama i radim u polju. Ja kad pomislim da nemam svojih kravica, ja… ja bih umro.
Ta rečenica odzvanjala mi je još dugo u glavi. Kako sam mogla i pomisliti da je moj život bolji od njihovog? Da oni ne znaju za bolje? Jedina koja nije nešto znala sam ja, ali ima vremena i za mene…
Dal' ikad pomisli
uz prozor pokisli
il' je sve pomeo vetar?
Hej, oči čarne ispred kasarne!
Njenima nisam bio po volji,
važno im bilo odakle su moji.
Zašto to smeta, sa ovog su sveta,
hlebotvorci, čestit soj?
Njen me je baba uz'o na nišan:
dal' sam od njinih il' baš i nisam?
Sloven sam, belac, slobodni strelac.
Mani se čiča, ja sam svoj.
Post je objavljen 07.03.2007. u 10:27 sati.