Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/wildangel

Marketing

Probudila sam se sljedeće jutro. Ali ne u svom krevetu. Zapravo, nisam znala u čijem sam uopće krevetu i u čijoj sobi. Prostorija je bila velika, raskošno uređena. S moje desne strane bili su veliki prozori potpuno prekriveni velikim, grimiznim zastorima tako da je soba bila u polumraku. U lijevom kutu nalazio se antikni toaletni ormarić s velikim okruglim ogledalom i malim stolčićem ispred. Na sredini sobe bila je velika crvena sofa i stari stakleni stolić. Sve je bilo staro, ali prelijepo, i u jako dobrom stanju. Moj krevet nalazio se blizu prozora i ormara, a bio je to veliki francuski ležaj, izdignut visoko od tla i sa puno mekanih jastuka. Sve je bilo tamno, i posteljina, čak je i baldahin bio od crne svile. Na zidu je visilo par slika, jedna i iznad kreveta. Prikazivala je neku ženu okrenutu leđima kako gleda u suton, cijela atmosfera oko nje bila je tužna. Osim velikog ormara, nije više bilo ničeg unutra. Polako sam se dignula iz kreveta i vidjela da sam još uvijek u odjeći od jučer, trapericama i crnoj majici uz vrat. Zbunjeno sam hodala okolo, dok nisam vidjela još jedna vrata, osim onih ulaznih. Otvorila sam ih i našla se u prekrasnoj kupaonici od crnog mramora. Ostala bi zauvijek unutra da nisam čula kucanje na ulaznim vratima. Polako sam došla do njih i otvorila. Bio je to Francisco:
- Dobro jutro!- rekao mi je veselo.
Samo sam ga mračno pogledala. Ušao je unutra za mnom i zatvorio vrata. Bio je još u kućnom ogrtaču. Sjeo je na krevet. Ja sam stajala kraj prozora.
- Gdje sam ja ovo?
Smješkao se ali nije rekao ništa.
- Gdje je Ana?
- Ana je dobro.
- Nisam pitala kako je nego gdje je?
- U svojoj sobi, oporavlja se.
- Od čega se oporavlja? - sumnjičavo sam ga pitala.
Ponovno nije ništa odgovorio. Gledao je on mene i ja njega, s pristojne udaljenost.
- Francisco, što ste joj napravili?
Zbunjeno je slegnuo ramenima:
- Ništa.
- Francisco, nemoj se zezati sa mnom!
- Ha ha ha…- smijao se -…ili što??
- Francisco! Ovo nije smiješno! Ako ste joj nešto napravili, ubit ću te!!!
- Ha ha ha… To bi volio vidjeti!
- Francisco! GDJE JE ANA!!!?
- Pa rekao sam ti.
- Što joj je? Što ste joj napravili!? - polako sam mu se približavala bijesna kao ris.
- Ništa. - on se i dalje smijao.
- Odvedi me do nje!
- Neću. Zašto bi?
Poludjela sam. Došla sam skroz do njega, uopće ne razmišljajući, primila ga za ramena i počela ga povlačiti za ogrtač:
- RECI MI GDJE JE!!!
- Pa tu. U kući. - smijao se i dalje, nije ga uopće nerviralo to što sam ga tako povlačila. - Nije joj ništa, daj se opusti, samo smo se malo zabavljali!
Bijesno sam ga pogledala. Glave su nam se nalazile u ravnoteži:
- Zabavljali jeli??
- Da. - pokušao se uozbiljiti.
- Kako?
- Hoćeš da ti pokažem? - sad je bio ozbiljan, ali bilo bi mi draže da nije. Nisam znala što mu odgovoriti na to. Nisam htjela pokazati strah, ali morala sam znati što je sa Anom. On je nagnuo glavu u stranu i promatrao me. - Dakle, hoćeš ili ne?
- Zašto mi jednostavno ne možeš reći? - odmaknula sam se malo od njega.
- Ovako je zanimljivije…
- Pa tebi sigurno je!
Uzeo je moju ruku u svoju ali je i dalje sjedio na krevetu. Ja sam stajala nad njim i gledala u pod. Privukao me sebi, a ja sam ga prestrašeno pogledala. U trenu kad su nam se pogledi sreli, smirila sam se. Jedan glas u glavi govorio mi je da je to opasno, da moram otići, a drugi da se prepustim, da je sve u redu, i ja sam više slušala onaj drugi. Kako sam slaba bila, bar tih prvih dana. Kasnije sam se donekle naučila suprotstaviti, ali najčešće je to na samom kraju bilo neuspješno.
Sve oko mene našlo se u magli, nisam vidjela ništa oko sebe, samo njega i njegove oči. Primio me i za drugu ruku i povukao sebi u krilo. Gotovo da se nisam mogla pomaknuti. A onda me polegnuo na krevet. Imala sam osjećaj da sam sletjela lagano kao pero, i utonula u one crne jastuke. Glavom mi je prošla misao da možda Ani i nije bilo tako loše i da sam se bezveze brinula. Osjetila sam da leži na meni i vidjela sam njegovo lice kako me ozbiljno gleda, njegove zelene oči kako iskre. Javio se prvi glas u glavi; ali obećao je da neće, da će me čuvati, a zatim odmah drugi; pusti da sve ide svojim tokom… I onda ponovno njegove oči i ja u izmaglici… Tonem duboko… Njegovo lijepo lice bivalo je sve dalje i dalje…
Dok ga odjednom ponovno nisam jasno vidjela. Ali nalazila sam se u nekom mraku, i tu je bio i Leon i Ana. Francisco je klečao nad nekim tko je ležao na snijegu. Kad sam malo bolje pogledala bila sam to ja. Bila je to jučerašnja noć, nakon što sam pala u nesvijest. Francisco se smješkao i govorio mom beživotnom tijelu:
- Eh, mala, ti mi uvijek pokvariš zabavu.
- Pusti ju! - Ana je viknula. Suze su joj tekle niz lice.
Francisco i Leon su je pogledali, i Francisco je rekao:
- Neće njoj ništa biti.
- Ne vjerujem vam!!!
- Trebala si vjerovati njoj kad ti je govorila. - Leon je rekao ozbiljnim glasom, a Ana ga je samo prestravljeno pogledala i u nevjerici odmahnula glavom, kao da sebe i dalje pokušava uvjeriti da ovo nije istina. A onda se naglo okrenula i počela trčati prema selu. Zašto je trčala? Kako me mogla ostaviti takvu, u nesvijesti, s njima? Uglavnom, nije joj uspjelo. Prije nego se i snašla Leon je stajao pred njom, sudarili su se i on ju je uhvatio rukom za zapešće i upitno pogledao. Ana je imala izraz kao da će povratiti od straha. - Nisi baš vjerna prijateljica, ako smijem primjetiti…
- Znam da njoj nećete ništa!!!
- A jeli…? - Leon joj se unio u lice. - Kako možeš biti sigurna?
Ana nije rekla ništa, samo je počela plakati i vratila se natrag k mome onesviještenom biću. Francisco me digao u naručje, Leon je Anu zagrlio oko ramena:
- Malo romantike, što kažeš?
- Isuse Bože… - Ana je promrmljala.
I tako smo krenuli negdje prema šumi. Da nas je netko vidio mislio bi da smo čudna povorka… Francisco je nosio mene, dok mi se jedna ruka klatila zrakom, a kaput visio na sve strane, ali nosio me kao da uopće ne osjeća moju težinu. I Leon i Ana, zagrljeni, dok su se njoj lile suze niz obraze, on je odsutno zviždao neku pjesmicu, čini mi se «Zvončiće».
Onda sam se ponovno našla u tami.
Nakon par sekundi vratila sam se natrag u sobu i ugledala Francisca iznad sebe, smješkao se. Ali sad mi je um bio čist pa mi se nije svidjela ova situacija u kojoj sam se našla, priklještena njegovim tijelom za krevet:
- Ok, shvatila sam, možeš se sada maknuti s mene?
- Ma jeli? Želiš možda da ti donesem čašu soka? - upitno me pogledao.
- Pa, može… - gurnula sam ga sa sebe, odnosno, više se on sam otkotrljao. Nastavio je ležati, podbočivši lice jednom rukom. Ja sam sjela uspravno. - Koliko je sati?
- Oko pet… uskoro će večera! - oči su mu sijevnule.
- Francisco!
- Što? - zbunjeno me pogledao.
- Prestani s tim!
- Čim?
- Tim! O večeri, doručku, ručku!
- A dobro. Kako hoćeš… - ravnodušno je rekao.
- Pokazao si mi što se desilo kad sam pala u nesvijest…
- Što si ti mislila kad sam rekao da ću ti pokazati što se desilo Ani?- upao mi je u riječ. - Što si mislila sa ću napraviti?
- Mislila sam da ćeš na meni pokazati… - rekla sam nesigurno.
- Daj molim te, Valentina! - rekao je razdraženo - Rekao sam da te neću ni pipnuti!
- Da i rekao si i da nikad ne vjerujem vampiru!
Pogledao me ljuto, ali nije ništa rekao, ovaj put je moja bila zadnja.
- I zašto si uopće morao leći na mene?
- Pa moraju nam oči biti blizu kad ti šaljem sjećanje!
- Pa nismo zato morali ležati!
- Pa nismo. Ali tako je , hm… kako da se izrazim…
- Vatrenije? Uzbudljivije? Smrtonosnije?
- Da! - zadovoljno me pogledao.- Shvatila si.
- Pa bilo je i vrijeme, valjda… - suho sam rekla. - I gdje je Ana?
- A odi i pronađi ju…
- Nećeš ti sa mnom?
- Ne, ovako je zanimljivije. - nasmijao se.
- Da, s tobom iznenađenjima nikad kraja…
- Mala, sa mnom ti nikad neće biti dosadno. -vragolasto me pogledao.
- Toga se i bojim… - zaključila sam i digla se s kreveta. - Idem naći Anu.
- Baš si partybraker!
Izašla sam iz sobe smijući se. Partybraker! I da se jedan normalan vampir tako izražava! Leon je govorio profinjeno, uvijek je zvučao aristokratski, a imao je i naglasak, dok Francisco… Ponašao se kao luđak.
Hodala sam dugim hodnikom obasjanim svijećama koje su visjele po zidovima zajedno sa slikama. Na kraju hodnika bilo je veliko, prostrano stubište sa crnim mekim tepihom. Na krajevima rukohvata, u podnožju, stajala su, sa svake strane, po dva lava. Kuća je bila ogromna i… prekrasna.
Spustivši se dolje čula sam kako u obližnjoj prostoriji neko jeca. Ušla sam unutra. U daljini kraj kamina, obasjana samo vatrom sjedila je plavokosa cura. Suze su joj se lile niz okrugle obraze. Bila je to Ana.

(nastavlja se) no

Post je objavljen 05.03.2007. u 23:27 sati.