Biti slobodan, čist od svega što sputava i vuče k zemlji, iz ove se stvarnosti izdići u ljepšu i bolju, čovjekova je težnja toliko nova koliko i stara. Iskočiti iz obruča ovozemaljskog, nadići mučno i bolno te biti u neslućenoj svjetlosti i ljepoti, jedna je od naših pračežnji. Ona nas pretječe i prati, nadilazi nas i tumači. Jedno smo sa svojom nadom. I nije riječ samo o konačnoj, eshatološkoj nadi. Već sada treba nam iskustvo prosvjetljenja i druge, bolje i smislenije stvarnosti kako bi ono što je sapeto, podložno kvarenju i odumiranju bilo podnošljivije.
Isusovo preobraženje, koje kršćanski vjernici danas slave i o kojemu razmatraju, skok je u tu budućnost i unutarnji je, mistički dokaz, da je čovjek stvoren za preobrazbu i da tu preobrazbu nosi u sebi. Ona je naprosto upisana u ovu i ovakvu egzistenciju. Dvojica starozavjetnih proroka, Mojsije i Ilija, u evanđeoskome tekstu žele biti dokaz upravo tome. S Isusovim preobraženjem ljudska se nada izdiže iz okova sadašnjega trenutka, potvrđuje se ljudska pračežnja za preobrazbom i naznačuju konačne mogućnosti.
„Nebeska slava proistječe iznutra i Isusa okružuje sjajnim oblakom. Isus je, bez sumnje, oduvijek u sebi nosio tu božansku slavu", kaže američki bibličar Carroll Stuhlmueller. U sebi, dakle, nosimo korijen svoje preobrazbe, a nada u konačnu preobrazbu temelj je smisla upisana u sve naše odnose.
Anton Šuljić Večernji list, 04.03.2007.
PS Komentare je lakše ostavljati ujutro ili poslijepodne. Navečer je valjda gužva. Svima veliki pozdrav!