Imala sam tako lijepu nedjelju....počela je malo konfuzno jer sam se kasno probudila ,a vani rapsodija od proljeća....tako puno svjetla, tako mirisno,tako toplo....ljutila sam se na svoju lijenost,ali dobro, jako sam brzo samoj sebi oprostila....
Uglavnom, da ne idem u detalje provela sam dan uz more.....tako predivan i spokojan dan, i još sam pod dojmom jata galebova koji su me opet upozorili na važnost zajednice, ali i na princip opstanka...
Gledaš ih onako bijele i lagane, kako zamahuju svojim krilima poput anđela, kao da prosipaju poruke nad nas, kao da im smijeh nazireš u daljini...
Sjela sam na kamen i gledala ih kako se bore za mrvice po morskoj površini punih sat vremena.....ja i Zakoniti smo se smijali kao mala djeca, a onda sam u jednom trenutku utihnula.....U toj silnoj borbi, jedan manji galeb valjda se previše približio moru i smočio krila,ili je dobio kakvu ozljedu, te nikako da ponovo uzleti.....Dok se on borio za goli život, drugi su oko njega hlapljivo jeli....
Kako je bio vidljivo manji od ostalih, baš sam se sažalila....
A onda čudo....maleni je počeo proizvoditi tako neki jaki zvuk da su se ostali razbježali u visine....lepet krila postajao je sve jači i odlučniji....a ja sam u tom trenutku bacila mrvice po moru da ga iskušam......došao je za treptaj oka i hlapljivo hvatao hranu....ovaj put nije mu smetalo ni more ni mi.....on je svoje postigao....
Pitala sam se i još se pitam....je li me sva ta ljepota samo zavarala? Je li me nadmudrio mladi galeb? Ili je to bila stvarno borba za opstanak pred mojim očima?
Nije ni bitno.....opet sam shvatila da nije bitno koliko si velik po fizionomiji....važne su ideje u nama, smisao za uhvatiti novi dan i pretočiti ga u novu pobjedu, ma kako ona mala bila......
Post je objavljen 05.03.2007. u 07:34 sati.