Užurbano sam prolazila mračnom ulicom…tišina...tu i tamo čuje se škripa kočnica u daljini,..potpuni mrak,ulična svjetiljka jedva osvjetljava puteljak kojim prolazim…takvo okruženje mi ulijeva strah u kosti…iz daljine čujem žamor,glasovi su dolazili iz male,ali lijepo uređene kuće…nadzirali su se obrisi nekolicine koji su plesali,a pred vratima skupilo se par momaka i pričalo…ponovno sam ubrzala korak ..iza ugla sam ugledala djevojku…sjedila je u polu ležećom stanju naslonjena na obližnji kamen…odlučila sam je ignorirati i produžiti dalje,ali bila je tako sama i nisam imala srca samo tako otići…
Prišla sam joj i ponudila pomoć…pogledala me svojim velikim,uplakanim očima,šminka joj se razmazala po licu….instinktivno sam se odmakla…poznavala sam je iz viđenja…bila je jedna od onih koji imaju sve…lijepa i pametna,omiljena u svakom društvu.. na trenutak sam se ukorila što sam joj uopće prišla…a ona?samo me pogledala i počela pričati…riječi su poput bujice izlazile iz nutrine njene duše i polako izlazile na površinu…baš kako su i nastajali njeni osjećaji-kap po kap…i sve što je dugo skrivala,otkrivala mi je sve više i više…i tada je počela proklinjati svoj život…to što joj sudbina nije dodijelila pravog prijatelja jer nikad nije imala nikog kada je najviše trebala…ljudi su je previše puta razočarali,bojala ih se…bojala se bliskosti jer ako im pokaže svoju ranjivost ,upotrijebit će to protiv nje-mislila je ona..i ne zna kada su joj ljudi postali najgori neprijatelji,ne zna kad je počela emocije gutati i potiskivati u sebe,a ja sam tek tad postala svjesna koliko je ona zapravo nesretna..i u tom trenutku izgledala mi je tako jadno..pogledala sam bocu koju je grčevito držala u ruci…to je bio njen trenutni bijeg od stvarnosti,a meni svojevrsno priznanje….
Otišla sam mirno jer sam je ,nadam se,predala u dobre ruke…ne sjećam se uopće koliko mi je trebalo da dođem do kuće,misli su me potpuno za okupirale …mehanički sam ubacila prvi cd koji mi je došao pod ruku…pjesme su se nizale jedna za drugom,a ja sam ih potpuno negirala…sve dok nisam čula jednu koju me natjerala da ponovno proživim događaje od te večeri…grupa ELEMENTAL je to vjerno prikazala…
“Teško podnosim kritiku, smješak dajem lažnom smješku
I samo kad liznem bocu možda mogu priznati grešku.
I volim pohvale od ljudi što mi podvale..hehe..
Moj je mobitel pun brojaka neznanih momaka.“
-stihovi kao da su riječi koje još jednom prepričavaju svoju životnu priču…
“Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
Zašto baš ja?možda je bila presudna ona znatna količina alkohola koji je unijela u svoje tijelo ili pak činjenica da sam za nju samo stranac…!!
“Zašto baš tebi sad se otvaram ni sam ne znam
valjda lakše to radim s tobom - kog nit ne poznam,
ti zaboravit ćeš lice a ime ti neću reć',
možda zato što pažljivo slušaš me riječ po riječ,
poslije razić' ćemo se - nikad se više vidjet,
nećeš se vratit, iskoristit sve protiv mene, neće boljet
zato tebi pričam stranče - dok cakle se oči,
dok tonem sve dublje u ovoj besanoj noći,
teško nosit je oklop što me štiti od drugih
i ispod oklopa dok cvilim ne ćuje se moj urlik
imam dojam da sam sâm makar svi su oko mene,
nikom ne dajem previše - lako se preokrene
pa to ispadne ko oružje od mene protiv mene
za mene povrijedit u mene uperit mene sredit
frendova je malo, onih pravih, stvarno malo
a i njima teško otvaram se , zbog tog mi je žao,
ti sad slušaš moju priču, možeš biti bilo tko,
noćas otvorio sam previše se, previše rekao”
I ova pjesma mi je dala neke odgovore…nisam morala dočekati jutro da shvatim da se sve vratilo u “normalu”…sutradan je “ona” opet bila nasmiješena,besprijekorno odijevena I doimala se tako sretnom…ali jedino sam ja znala da je sve to samo prividno,da ona živi u laži…
Post je objavljen 04.03.2007. u 20:25 sati.