Nikada nikome nisam pričala o svojim ljubavima, nije da ih se sramim, niti mislim da nemam pravo ih spominjat već nisam osoba koja se lako otvara, teško mi je i kada me netko pita jel mi netko sladak… uvijek sam bila pomalo zatvorena, nikada nikome nisam rekla svoje prave osjećaje, većina je vjerojatno mislila da ne znam što je ljubav… O da, itekako znam… samo što postoje dvije vrste ljubavi: lijepa i savršena i druga tužna i grozna…… ja sam uvijek bila u ovoj prvoj situaciji i bilo mi je neugodno pričati frendicama o tome, kada su one na rubu suza… Za to nisam imala srca. Nikada ni zbog kojeg dečka nisam pustila suzu, nijedan me nije razočarao, osoba sam koja vjeruje u sve svim srcem… Neki će reći da sam bezosjećajna, ali da me samo malo bolje poznaju, reći će da sam ja daleko od toga… kada se zaljubim, mada to nikome ne govorim, volim svim srcem. Dobro, nije da sad nikada nisam bila zaljubljena, bila sam tisuću puta, ali nikada nisam osjetila nešto zbog čega bih tu osobu željela tako jako zagrliti i nikada ga ispustiti iz svog zagrljaja. Tako nešto doživjela sam prije godinu dana, a prestalo je na Novu godinu. Kud baš na Novu, al… i ovi dani samoće su mi najdraži… ako netko iz razreda ovo čita, da reći ću, radi se o onom koji je na slici u mom novčaniku… Isprva mi se nije sviđao, bio je presavršen, ali onoga dana kada mi je otvorio vrata, otvorio je i moje srce. Tako sam se ja, od mirne djevojčice pretvorila u sve samo ne mirnu i poslušnu curu. Jedva sam čekala da ga vidim, voljela sam način na koji me gleda, način na koji priča o meni… voljela sam svaki njegov pokret i sad žalim zbog tog… otišla sam predaleko, nisam to smjela dopustit… Njegova savršenost me je svaki dan gurala naprijed, pisala sam mu pjesme, on ih je hvalio…. Želio je još, još… a ja sam željela njega… i on je želio mene, samo što mi to nikada nije rekao… Danas sam se i ja ohladila… više ga ne čekam… ne gledam na mobitel da vidim zove li me… Totalno sam ga zaboravila… Njegovi su se osjećaji rasplamsali… gleda me misleći da ga ne vidim….o da vidim… samo što sam prekasno shvatila i potratila sve noći i dane na njega jer sam mislila da me VOLI!!! Željela sam mu biti osmijeh na licu… a bila sam mu igračka… al istina je što kažu ljudi: ONO ŠTO TE NE UBIJE, OJAČA TE!!! Mene je ojačala ljubav za koju sam bila spremna dati sve… a on nije dao ni komadić sebe… sve sam morala sama… zašto ni jednom nije došao do mene, zagrlio me, i pitao me kako sam??? Nisam tražila od njega da mi kupuje srebro niti išta slično, samo sam željela da bude pored mene onda kada mi je potreban… on to tada nije shvatio… ne znam pati li on za mnom i dalje, ja za njim ne patim… ojačao me je… odsad plaća svaki za njega… njega kojeg sam ludo voljela, voljela pa za njega umrla!!!!
Post je objavljen 04.03.2007. u 17:57 sati.