Zadnji put je otvorio stranice svojih memoara da zapiše i posljednju riječ namjenjenu bogovima ove zvonke glazbe koja donosi samo deprimirane poljupce, i poneki osmijeh kojeg valja namirisati. Bilješka je jasna. 1928 nije broj ni godina. 1928 je misao. Cigareta na samrti je izgarala njegove usne, no on nije ispuštao olovku. Suze su gasile žar i ublažavale bol njegovih usana. Nije plakao, ali je prizivao suze kroz dim. Da mu čine društvo dok nema njenih mirisa. Viktorija je daleko u snovima i misli ga odvode ka tim otocima. Ipak, ne da se smesti i misli mu preskaču u pisanu dimenziju, a slova su sve umornija, gušća i zakrivljenija. Kao i njegovo tijelo, misli su iscrpljene. Hvata zraka i šire mu se plućna krila. Ono jedno što mu je čitavo ostalo. Vosak se otapa na drveni stol, a sičušni plamen obasjava samo rubove njegovih obrva. Svijeća tjera dim, ali i misli. Slova ubrzavaju, a razgovori dobra i zla postaju sve glasniji. Oni urlaju na njegove misli. Šuma šapće šuškanjem šuša Šarplaninskih borova što čini preblagu kaznu za Viktorijin lik u njegovim snovima. Ali, kazna je kazna. No, Viktorija bježi, ona luta. Ona korača duboko u lišće otpalo još prošle jeseni. Jesen pobijeđuje glasove. Donosi nove mirise i zvukove nemira. I mira, i spokoja.
Viktorija leži na rubu zapadne padine Šarplanine, među proljetnim dodirima zelenkastih listova. Osmijeh je na njenom lice izmamio laste iz gnijezda. Ponosna je na ovaj dan, sretna što postoji. Što miriše, diše, sluša i spoznaje svoje snove. Ona nije sanjala već nekoliko mjeseci, otkad je otišla od njega. Sada sanja, ali više nije tužna što ga nema. Zna da mora proći još neko vrijeme bez njega. Ona pozna glasove srca i razlikuje ih od glasova razuma. Čuje se zvonjava u daljini. Udaraju i klepeću zvukovi o' oblake, guše cvrkute i život tjeraju u kut. Prevladava zvuk, on postoji nad svime. Tutnji svaki kamen oko Viktorije, čuju se udarci. Koze su blizu, na polju i pastir ih tjera u bijeg. Bijeli se polje, a koze se zelene. Boje se miješaju sa nijansama mirisa koji poprečuju put osjećajima. Viktorija spušta glavu na zelenilo izniklo bez zemlje, u kamenu i posjekotini vremena. U sred brda. I Viktorija se bijeli. Bijela na sivom kamenu. Snijeg prestaje, no ono zrno ledenog pokrivača što je ostalo, još uvijek očekuje tragove sunca.
Zavjese u sobi gutaju dim. Sive su i neprimjetne. Viktorije još nema, a svaka minuta čini se kao dan. Svaki sat je tjedan, tjedan mjesec, a mjeseci su tisućljeća. Godine su nebrojive, kao ni misli o Viktoriji. Nevina, lijepa i mlada Viktorija je disala ovaj isti zrak prošli tjedan. Ili je to bio mjesec, nitko više nije siguran. Gdje su njene usne, sada kada ih najviše čovjek treba? Gdje su njene riječi, baš sada. Tinta ne prestaje misliti o strahu. Bude se sjećanja, prepisuju se nježnosti. Glazba je umorna, kao slova. Slova su umorna, kao misli. Misli su jake. Glazba je sve jača. Ona donosi sjećanja. Sjećanja odnose nemir, ali bude čežnju i crtaju tugu. Suze crtaju dim, a dim govori riječima. Prestaju i riječi biti riječi, a sve ih guta zavjesa. Nema zraka, jer su izvori duše presušili. Isušila ih briga.
Viktorija lebdi po obroncima i nad šumama. Njene misli lete. Daleko od ovog kamena, ove scene slikane davno i pretočene u današnju sreću. Poljupcima budi iskrenost vjetrova. Tišina. Nema zvuka, samo muzika prolazi kroz njene cipele. Bosonoga je, ali cipele joj čuvaju zatiljak dok prkosi kamenu. Haljina joj savršeno bijela, a njene ruke, prljave, spore i umorne, otiru kapljice rose sa čela. Ili znoja. Umorna je i spava joj se, no oči ne žele slušati. Ni uši. Sve šuti, a zvona su sve tiša. I tiša. I prestaju. I nestaju zvona. Nestaje zvuk zvona. Dolijeću druge melodije, neke harmonije stvorene od atoma mirisnih livada. Krvave joj podlaktice i koljena. Padala je dugo, a sada samo leži. Ne želi se ustati. Ne zna ni da li može ustati. Ne poznaje svoje pokrete. Mora bježati dalje, ali stegnute su joj žile kucavice oko srca. Bol izjeda ranu. Nema boli.
Sve je manje svjetla u mislima koje su s njom. Sve je manje svjetla koje prolazi šumom. Šuma postaje glasnija i šumovi Šarplanine ujedaju bubnjiće koji pate.
Ona leži. Krvava.
Post je objavljen 04.03.2007. u 00:31 sati.