Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/karaka

Marketing

Jure Kaštelan


Rođen: 18. prosinca 1919. u Zakučcu pokraj Omiša
Preminuo: 24. veljače 1990. u Zagrebu

O Juri Kaštelanu:

18. prosinca 1919. godine rodio se u Zakučcu pokraj Omiša Jure Kaštelan. Rodio se u slavnoj starohrvatskoj Poljičkoj Kneževini, u vremenu kada su u književnosti, osobito u pjesništvu, vijali vjetrovi moderniteta. I upravo će te dvije odrednice - prostor i vrijeme, i sve ono što one sa sobom i u sebi nose - biti uzori, izvorišta i konstante Kaštelanove poezije. Radost i patnja stvaranja.
"More, rijeka Cetina i Mosor planina određuje geografsku strukturu Poljica. To je kraj iznimne prirodne ljepote i bogate prošlosti, drevna Poljička Republika - jedinstvena po svome unutarnjem demokratskom uređenju. (…) Gole litice, visoke urvine i gudure, spilje i vrtače, sunčani svijetli visovi i vidikovci, čuvaju neprekinutu i dičnu legendu Poljica. Legendu borbe protiv tuđina i osvajača. Legenda Mile Gojsalića i Titovih partizana. (…)
Stanovnici Poljica su Hrvati i svoj jezik oduvijek zovu: hrvatski. Staro pučko pismo je poljička bosančica, a glagoljicu gaje narodni popovi glagoljaši, koji stoljeća "glagoljaju hrvatsku misu". Priko, na ušću Cetine, sa starohrvatskom crkvom sv. Petra i glagoljaškim sjemeništem, ostalo je kroz stoljeća rasadište pismenosti i narodnoga duha (…)" (J. Kaštelan, Predgovor, Poljički zbornik, 1968.)

Tradicija "rasadišta pismenosti i narodnoga duha", autentičnost i spontanost narodne lirske pjesme i epski objektivizam npr. Kačićeve pučke pjesmarice naći će svoje mjesto u modernoj i suvremenoj poeziji 20. st. kojoj je Jure Kaštelan autentični predstavnik. Život i sva ona životnost, njezina složenost i jednostavnost što ih život sobom nosi i vezuje uz sebe, postaju trajni izazov pjesnika Kaštelana. Stvarnost koja postaje jezik, i jezik koji postaje stvarnost (činjenica i istina), očaravaju Kaštelana i on se upušta u pustolovinu pisanja stihova koja mu postaje nužnost, kao disanje i kucanje srca. Kaštelan, čovjek, pjesnik i znanstvenik, vjeruje u poeziju:

Poezija je zarazna. Ona je u službi života.
Poezija je u životu. Ona je ispred života.
Postoji razlog poezije: to je razlog dobra.
(P. Éluard)

Tako Kaštelanova poezija nosi korijene narodnoga iskustva, ona je odraz "ljudske situacije", krvavi krik svoga vremena, ali i samospoznaja čovjeka i pjesnika. Ta poezija je individualna i kolektivna i na najbolji mogući način pokazuje da poezija, i kada je najintimnija, nije privatna. Kaštelan će jednom reći: Morao bih govoriti o sebi. (Autokritika). I govorit će, a istovremeno će biti uronjen, svojim djelom i svojim životom, u "krvavu" društvenu zbilju i kataklizmu svoga i prošloga vremena, svoga naroda i svijeta, i ostati Tvrđava koja se ne predaje/ tvrđava s jedinom zastavom srca. Jure Kaštelan pisao je i drame, prevodio, pisao znanstvene monografije, eseje, studije i članke, s Bonaventurom Dudom uredio kapitalno izdanje Biblije na suvremenom hrvatskom književnom jeziku, ali je u svemu, i prije svega Pjesnik.

Jure Kaštelan (Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990.), hrvatski pjesnik
Do 1980. godine voditelj je Katedre za teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neko vrijeme i lektor na Sorboni. U početku nastavlja tradicionalni izraz hrvatske poezije koji zatim proširuje europskim vidicima (Lorca). Spoj moderniteta i narodne umjetnosti nalazimo u poemi "Tifusari". Jedan je od utemeljitelja hrvatskog modernog pjesničkog izraza. Objavljivao je i članke, prozu, eseje i drame u kojima je nazočna mitska koncepcija. Prevodio je s ruskog i talijanskog.
Zbirke]
• "Crveni konj",
• "Pijetao na krovu",
• "Biti ili ne",
• "Malo kamena i puno snova",
• "Divlje oko",
• "Čudo i smrt".

Gromada od pjesnika
U pjesmi ”Autokritika” Jure Kaštelan zapisao je samo jedan stih: ”Morao bih govoriti o sebi”, koji neodoljivo podsjeća na onu Sokratovu ”Spoznaj samog sebe”. Jure Kaštelan je cijelog života govorio o sebi kroz svoje stihove, a otkako ga više nema među živima o njemu govore samo njegove pjesme.

Jure Kaštelan
Evo, navršilo se četrnaest godina od smrti tog velikog hrvatskog pjesnika. Jure Kaštelan je umro 24. veljače 1990. godine, pred samu ”eksploziju dinamita”, tako da na sreću nije doživio ono najmračnije iz svoje poezije.
No, krenimo redom.
Jure Kaštelan rođen je 18. prosinca 1919. godine u Zakučcu, blizu Omiša, u slavnoj starohrvatskoj Poljičkoj kneževini. ”Gole litice, visoke urvine i gudure, spilje i vrtače, sunčani svijetli visovi i vidikovci, čuvaju neprekinutu i dičnu legendu Poljica. Legendu borbe protiv tuđina i osvajača, legendu Mile Gojsalića i Titovih partizana”, napisao je Kaštelan u predgovoru Poljičkog zbornika.
Jure je prvo od osmero preživjele djece svojih roditelja. Odrastao je u siromašnoj, seljačkoj obitelji. Osnovno školovanje započeo je u negdašnjem glagoljaškom sjemeništu na Priku, a završio u Gatima. Uz pomoć strica don Stipe Kaštelana, povjesničara i autora dramske trilogije o poljičkoj prošlosti, upisuje se 1930. godine u Dijecezensko sjemenište u Splitu. No, 1936. godine napušta sjemenište i upisuje sedmi razred Državne klasične gimnazije u Splitu, gdje završava osmi razred i polaže maturu 1938. godine. Za vrijeme gimnazijskog školovanja aktivni je član literarne grupe ”Natko Nodilo” i glavni urednik časopisa ”Sjeme”.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisuje tzv. šesnaestu grupu predmeta, koja je obuhvaćala historiju južnoslovenske književnosti, usporednu književnost s teorijom književnosti, hrvatski jezik sa staroslovenskim, narodnu historiju, francuski i ruski jezik.
Za vrijeme studija nekoliko puta je hapšen radi sudjelovanja u antirežimskim demonstracijama. Tih godina član je ”Svjetlosti”, opozicijskog studentskog društva. Od 1935. do 1940. godine objavljuje književne i kritičke radove u ”Jadranskoj vili”, ”Omladini”, ”Hrvatskoj smotri”, ”Jadranskom dnevniku”, ”Novom dobu”, ”Sjemenu”, ”Hrvatskoj reviji” i ”Jadranskoj straži”.
U vlastitoj nakladi, izdaje 1940. godine prvu zbirku pjesama ”Crveni konj”, s likovnim ilustracijama Ede Murtića. Tadašnja vlast plijeni i uništava čitavu nakladu. Ostaje svega nekoliko primjeraka. (Na primjerku Nacionalne i sveučilišne biblioteke otisnuto je velikim slovima: zabranjeno.)
Mladi Kaštelan počinje kao nadrealist. Pjesme u knjizi ”Crveni konj” nadahnute su, ponajviše, poezijom Oskara Daviča i Rade Drainca. ”Njegov lirski konj, taj crveni Pegaz, nije bio plah, nije strahovao pred himerama koje su neprestano izrastale iz mraka povijesti i sumraka građanske svijesti”, primjećuje Branimir Donat.
Već u prvoj zbirci pjesama služi se tzv. govorom kolektiva i poziva na otpor, revoluciju (”Hrvatsku bunu crveni san / okovati ne mogu.”) U pjesmama progovara Kaštelanov osebujni stil, s elementima slobodnog stiha, narodne osmeračke lirike, drevne leksike, brojalice i etimologicoma. Iz zbirke ”Crveni konj” valja posebno izdvojiti pjesme: ”Dinamit”, ”Crveni konj”, ”Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku”, ”Jablani”. Motivi su mahom uzeti iz rodnog kraja, a teme iz ratnog i socijalnog pejzaža.


Kaštelan je na nevjerojatan način predskazao strahote Drugog svjetskog rata. Evo nekih sugestivnih stihova: ”Pod ovom trulom kuglom gori eksplozija dinamita”, ”U sobi među lešinama padaju kiše”; ”Kolji me, gade, paraj. Zora će te oprati.”; ”Moja stara majko, majko moja stara, smrt me grize ovu jesen.”; ”Mrtvaci s nama govore po naborima zida” i dr.
Na studentskim izborima 1941. godine Kaštelan nosi listu naprednih studenata Filozofskog fakulteta. Neposredno nakon napada na Jugoslaviju prekida studij i odlazi u rodni Zakučac, a zatim u Split, gdje se uključuje u ilegalni rad.
Početkom listopada 1942. godine odlazi u partizane. U NOB-u radi kao omladinski rukovodilac. Član je Agitpropa KPH za Dalmaciju i član prvog uredništva ”Slobodne Dalmacije”.
Odmah nakon oslobođenja postaje urednik kulturne rubrike ”Vjesnika”, ali ubrzo prelazi u izdavačko poduzeće NOPOK, gdje ostaje sve do 1948. godine.
Nakon raskida sa Staljinom, Agitprop CK KPH uzima ga za kulturnog referenta. Kako je zbog rata morao prekinuti studij, diplomira 1949. godine, a 1950. godine postaje asistent na Filozofskom fakultetu. Te godine priređuje za tisak ”Rukovete”, prvu poslijeratnu zbirku pjesama Tina Ujevića.
U izdanju izdavačke kuće ”Zora” a nakon pauze od deset godina, izlazi mu zbirka pjesama ”Pijetao na krovu”. U njoj pjeva o ratnim doživljajima, poslijeratnoj izgradnji i socijalizmu. Osjetan je utjecaj socrealizma, a i narodne epike Andrije Kačića Miošića, starca Milovana, kao na primjer, u pjesmi Nadničarska: ”Ako nećeš ja ću znati / vuka zvati da te ždere, da te dere, / zovi vuče, druge vuke, / ruke muke za hajduke”.
Kad već spominjemo Andriju Kačića Miošića, treba reći da je Jure Kaštelan najviše od njega preuzeo ideju o tzv. ključnim riječima ili duhovnom etimonu, pa tako često koristi ove riječi: kamen, janjad, vuk, rogač, kadulja, ružmarin, jablani ili Biokovo, Mosor, Bilaj…
U pjesmi ”Krvavija” koristi i dijaloške elemente i ”ključne riječi” i slike (”Ulice u poplavi, Crni drvoredi, Djeca. Vuci laju. Moždani na ruci. Drvoredi lete. Juriš. Kolji. Tuci”.).
Jure Kaštelan ispisao je niz predivnih stihova o slobodi, domovini, partiji i Titu. ”Ne traži, majko, groba moga… Slobodna zemlja živi je lik živoga sina tvoga” kaže u pjesmi ”Bezimeni”. ”Znam Dalmaciju i bijedu i kolibe / i šapat u mraku i val proboja / Znam čelik, tu mladost, ta krila / izrasla pod srcem Skoja.”, ovako završava memento ”Susreti” posvećen stradalim ratnim drugovima. Nad Kranjčevićevim stihovima 1948. godine, kako stoji u podnaslovu pjesme Barikada, ispisuje ovaj stih: ”Socijalizam – i san i java – koliko krvi i znoja. / O to se prvi put, prvi put smije domovina moja.” Pet pjesama pod nazivom ”Pjesme o mojoj zemlji” potvrđuju Kaštelanovu vjernost ideji socijalizma i jugoslavenskog zajedništva. ”Lijepa je ova zemlja. Meni je najdraža. U njoj smo, / daleki druže, i za te umirali. / Lijepa je ova zemlja. Socijalizam na Balkanu. / U njoj smo krv i snove i za te, druže, dali.” ili ”Rasti i cvjetaj pod zvijezdom slobode / pod rukom Partije / i pod srcem Tita.”
Poznata je i ”Pjesma o Titu”, u kojoj je Tito personifikacija vrijednosti slobode i pravde. Za Kaštelana Tito je prvo čovjek a onda drug i vođa. Cijela pjesma diše jednostavnošću. ”U ovoj zemlji živi čovjek i drug i vođa / Josip Broz Tito. / I svi koji vole slobodu - njega vole. / I svi koji se bore za pravdu – njegovo ime znaju.”
Naravno, središnje mjesto u zbirci zauzima čuvena poema ”Tifusari”, napisana u šest dijelova.
Pokušajmo je ukratko analizirati.
Za poemu ”Tifusari” karakteristična su dva toposa: rat i smrt. U njoj se osjeti nemali utjecaj Ivana Gorana Kovačića, koga je Jure Kaštelan iznimno volio.
Poema je pisana nejednakom metricom, negdje u slobodnom stihu, a negdje u rimi.
U prvom dijelu pjesnik poistovjećuje svoje stope sa smrću (”Smrt su stope moje”). Počinje od sebe (element individualnog).
U drugom dijelu, pjesnik se pita, hoće li njegovim stopama proći ”nebo široko, oko puno sreće” ili će njegove stope zamesti ”snjegovi u mrkoj tišini”.
U trećem dijelu uvodi elemente kolektivnog (”Rukom hvatam ledenu ruku. Idem nijem u koloni.”)
U četvrtom dijelu interpolira stih narodne pjesme iz svog kraja: ”Oj Cetino moje selo ravno, kud si ravno kad si vodoplavno.” Međutim, progovara, osim nostalgije za rodnim krajem, i ljubav prema majci: ”To majka ruke / nad mojim snom / nad svojim sinom / savija / i njena crna / crna / kosa / ko san / na mojem čelu / klija.”
U petom dijelu njegove stope znače slobodu. (”U svakoj stopi na svakom koraku, sloboda, sloboda / sloboda iz rane, iz krvi sloboda izrasta.”).
Najzad, u šestom dijelu, koji je i najpoznatiji, bujaju slike i metafore. Opet se spajaju individualno i kolektivno. Borba pobjeđuje smrt. (”Za me nema zore, / ali i u smrti mi smo partizani / i naši mrtvi još se jače bore.”).
Mada je pisao i ”angažiranu” poeziju, Jure Kaštelan nije robovao socrealizmu. Naprotiv, bio je otvoren i za druge umjetničke pravce. Tako, na primjer, 1951. godine radi na osnivanju likovne grupe EXAT, koja će zagovarati legitimni status moderne i apstraktne umjetnosti. Kaštelan piše 1953. godine i predgovor za prvu izložbu EXAT-a: ”Biti umjetnik znači stvarati, a ne oponašati, a ne povoditi se. Kako savladati tradiciju? Svejedno je kako i kojim sredstvima. Nema pravila.” Upravo to, da ”nema pravila” vrijedit će i za njegovu poeziju, koja s objavljivanjem zbirke ”Biti ili ne” (zbirku je likovno opremio Ivan Picelj, središnja ličnost EXAT-a), odlazi u vode modernizma. Iz te zbirke treba posebno izdvojiti pjesme: ”Tvrđava koja se ne predaje”, ”Salut et fraternite”, ”Konjic bez konjika”, ”Uspomeni Ivana Gorana Kovačića” i ”Jadikovka kamena”.
U prvi plan izbija jezično umijeće, koje treba demistificirati zbiljsko. Pjesma ”Salut et fraternite” primjer je Yeatsove definicije retorike. Kaštelan u toj pjesmi ide od imaginativnog k praktičnom od svjesnog k zbiljskom. U pjesmi ”Jadikovka kamena” ide pak od praktičnog k imaginativno od zbiljskog k svjesnom. Inače, ta je pjesma primjer Tateove ”romantičke ironije”. U njoj pjesnik bježi od okrutnog svijeta u neživu materiju. Kamen je alegorija čovjeka. ”Ne daj mi oči koje gledaju zločin”, kaže završni stih.
Jure Kaštelan će 1950. godine doktorirati na Filozofskom fakultetu na temu ”Lirika A.G. Matoša”. Godinu dana poslije objavljuje svoju četvrtu knjigu pjesama ”Malo kamena i puno snova”, koja je kvalitativno drugačija od prijašnjih. Zbirku otvara eksplikativnom pjesmom ”Najezda slika”: ”Ako zatvorim oči – / vidim smrt. / Ako rastvorim oči – / život me gleda. / Ja ću rastvoriti i zatvoriti / kao dan i noć / kao noć i dan / svoje oči.”
Pjesma ”Krv i bura” opominje ovdašnje narode, posebno njezina dva stiha: ”Ovdje na Balkanu, na Savi, na Jadranu i gavrani su siti mesa.” i ”Krv, krv, krv moja vrišti u ovoj zemlji Hrvata.”.
Pjesma ”Vražda” na neki način je programatska. Sve objektivno ”urliče”, odnosno svojim postojanjem daje umjetnosti ”oblik”. A ”oblik je sklad”! Pjesnik više ne pjeva, jer hoće pjevati, već pjeva ono što ga pjeva. (”Ja nisam plakao suze, / same su plakale.”).
S vremenom, Kaštelan sve više tone u mitsko. Distancira se od prostora i vremena. Nova pjesma ”Kradljivci” sada je al pari nekadašnjoj ”Jadikovki kamena”. Pjesnik je svjestan utjecaja prirode, vanjskog svijeta, na čovjeka pojedinca. Konstatira: ”Okralo me sunce / Okrala me zemlja”, pa postavlja pitanje: ”Što mi ostade / Da sam sunce / suncu otimam. / Da sam zemlju zemlji otimam”.
Od 1956. do 1958. godine, Kaštelan je rektor hrvatskog jezika na Sorboni. U Parizu se vjenčao s dramskom umjetnicom Nadom Subotić, s kojom će imati kćer Ladu. Na Filozofskom fakultetu promoviran je 1961. godine u docenta, a iste godine izabran je i za izvanrednog člana JAZU.
S Bonaventurom Dudom, glavni je urednik kapitalnog izdanja Biblije, prevedene na suvremeni hrvatski književni jezik. ”Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva… Svaki novi prijevod Biblije znači kulturni događaj za narod i sredinu u kojoj se javlja.”, napisao je u predgovoru.
U prosincu 1972. godine postaje izvanredni profesor, a 1976. godine dobiva status redovnog profesora. Te mu godine izlazi i zbirka pjesama ”Divlje oko”. Kao već zreli pjesnik, Kaštelan uvelike mijenja stil. Njegova poezija je otada simbolička i mitološka.
Njegove pjesme su više intelektualne i hermetičke. Sve veću pažnju poklanja jeziku. Pjesnik treba jezikom, naravno poetičkim, iskazati svaki kutak ljudske duše. Što pjesnik ide više u dubine, jezik mu postaje sve zagonetniji. Kaštelan je odlazio daleko u prošlost, kako bi pronašao istinu sadašnjosti. A istina je pjesnička istina samo ako je ”izvorna”. To će reći, istina ljudskog bivstvovanja nalazi se na početku, istina ima kontinuitet u vremenu. Dakle, istina je trajna, i zato pjesniku ”trajno” postaje bitnije od ”modernog”. No, postavlja se pitanje, je li ta istina, koja je trajna, pozitivna ili negativna. Za Kaštelana je negativna, i zato njegov početni optimizam ustupa mjesto pesimizmu. Njegov crveni konj preobrazio se u žrtvenog jarca. U tradiciji se prepoznaje kolektivno iskustvo, koje pojedinac nosi kao križ na svojim leđima. Kao da je Kaštelan prihvatio onu Marxovu: ”Mrtvi kao mora pritišću mozak živih.” Prošlost utječe na sadašnjost. Kolektivno određuje pojedinačno. ”Mrtvi žive u nama”, reći će u pjesmi ”Susreti”.
Kaštelan vjeruje u neki prapočetak, iskonsku vatru, i zato zaziva: ”O Slobodarke o Mironosne. / Evo prolazi između noževa stado bez pojilišta… Samo bljeskaju oštrice. Gdje ste?”
Međutim, pjesnikov san je na ”samom rubu”, ljudskom rodu treba novi početak. ”Neka me još jednom zapljusne pradavna voda / Još jednom neka imenodavac objavi svoj bjeličasti / znak iz nijeme jezgre mraka.”.
Kaštelan sve više gradi pjesme i na biblijskim motivima (zbirka ”Zavjet za Epetion”), na što je vjerojatno utjecao rad na Bibliji i povratak vlastitoj tradiciji (vrijeme studiranja na Dijecezenskom sjemeništu).
”Ako bismo ukratko htjeli reći smisao i značenje pjesničkog djela Jure Kaštelana, valjalo bi prvenstveno istaknuti kako je on umio u svome djelu spojiti običajno i moderno, mirnodopsko i ratno vrijeme, domaću sredinu i univerzalni osjećaj svijeta, male, neznatne stvari i velike misli o ljudskom putu, svijet sna i zbilje, ljubav i napast smrti, ladanjsku lagodu i trpnju, ono crno u ljudima svoga vremena, ali i ono svjetlosno nad tim crnim.”, reći će o Kaštelanovoj poeziji Šime Vučetić.
Jure Kaštelan je, pored pisanja poezije, pisao i drame i eseje. Najpoznatija njegova drama je ”Pijesak i pjena - Igre i dijalog s nepoznatim”. Od eseja valja izdvojiti: ”Goran i Dante”, ”Mozaik o Murtiću”, ”O Poljičkoj republici”, ”O narodnoj pjesmi, hajducima i ratnicima”.
Prevodio je s francuskog, makedonskog, španjolskog, grčkog, ruskog, češkog i talijanskog jezika. Tako je, između ostalog, preveo ”Makedonske narodne pjesme”, ”Muhe” (Jean Paul Sartre), ”Maskaradu” (Mihail Jurjević Ljermontov), ”Ciganjski romansijero” (Frederico Garcia Lorca).
Bio je nemalo talentiran i za crtanje.
Od 1979. godine redovni je član JAZU. Umirovljen je na mjestu šefa katedre za teoriju književnosti 1980. godine, a po njegovom izboru, naslijedio ga je dr. Ante Stamać.
Jure Kaštelan je skromno i samozatajno živio do smrti. Umro je u sedamdesetprvoj godini života.
Sahranjen je samo u prisustvu užeg kruga obitelji, jednostavno, pirandelovski. Obred pokopa obavio je prof. dr. Bonaventura Duda s još jednim svećenikom. Komemoracija koja je bila zakazana u Saboru Hrvatske nije održana, jer se navodno nije moglo naći govornika!
Kaštelan je mrtav, ali živi ”u srcu i u pjesmi”.

Crveni konjanik
Juri Kaštelanu
1.
Put je dug, dug, dug…
Vuku se koraci,
uz druga je drug.
Daleko je proljetni lug.
Pada gusti snijeg.
Na putu je šuma, planina, brijeg
Visoko je podignu stijeg.
Zavijaju vuci, vuci,
i vuci i jauci.
Ranjenik umire u muci.
Krvava je rana,
rana partizana.
I stopa je svaka
jedna ruka.
Teško je izaći iz mraka
u
novo
sutra.
– Jutra, jutra, jutra!
2.
Putuje kolona bogalja i tifusara
Netko preživi. Većina strada.
U vatri se novi svijet stvara.
Iz plamena izgara nada.
Teškim koracima putuje san,
Kroz noć hladnu i maglu bunila,
Putuje novi, svjetliji dan,
Kroz vrijeme ludila.
Putuju dani, sutrašnji dani
Smrt ostaje u noći.
Daleko su more i jablani.
Jutro će s osvitom doći.
3.
Vijavica vije, vije…
Zima brije, brije.
Smrt se u svima krije.
Na čelu kolone
Crveni konj,
U snijeg propada, glavom maše.
Na konju pjesnik jaše
i pjeva:
Oj Mosore, Mosore, skoro ćemo na more,
Skoro ćemo svom narodu donijeti slobodu.
Kosa njegova je barjak crveni.
Oči su mu pogled sneni.
Negdje prema Jugu stremi.
Na kraju pjesnik jaše.
Za njim ide kolona
partizana.
Vijori se griva
konja vrana
i pronosi pjesma
Jure Kaštelana.

Ponavljanje je osnovna pjesnička figura. Pjesma se gradi na
ponavljanjima. Neka od tih ponavljanja imaju i posebna imena, pa tako
govorimo o asonanci, aliteraciji, pjesničkim homofonima, rimi, zrcalnoj
strukturi, stopi, stihu, strofi, refrenu. Pod terminom ponavljanja ovdje
razumijemo ponavljanje riječi, sintagmi ili rečenica.
U Kaštelanovu se pjesništvu ponavljanja kreću od jednostavnih
dvočlanih ponavljanja riječi, preko ponavljanja većih cjelina, višestrukih
ponavljanja, do raznih tipova složenih ponavljanja, kao što su refreni ili
ispreplitanja. Ponavljanja su u Kaštelanovu pjesništvu uvijek složena, čak i ona
naizgled najjednostavnija, jer se u pravilu razne vrste ponavljanja isprepliću,
nadopunjavaju, poistovjećuju. Jedna je od zanimljivosti ponavljanja u
Kaštelanovu pjesništvu i ta da se glasovne veze obično šire i izvan ponavljanja;
tako ponavljanje svojim jasnim oblikom upućuje i na neke druge, diskretnije,
skrovitije veze. Ponavljanjem se gradi osnovna, vertikalna, dimenzija pjesničkog
znaka: ostvaruje se njegovo bogatstvo, njegova slojevitost, nelinearnost, a to
znači plošna / prostorna ustrojenost. Zato je razumljivo daje ponavljanje-ključna
pjesnička figura.

OBLJETNICE

OSTALA JE SVJETLOST JURE KA.TELANA
U povodu objavljivanja Sabranih djela Jure Ka.telana u nakladi zagrebačkoga Globusa / Urednik i priređivač prva tri izi.la sveska je prof. dr. Ante Stamać /
Ka.telanovoj se poeziji stalno kao hrvatski pleter isprepleću zavičajno i nadrealno / Njegova poetizirana proza drhti tajanstveno.ću i fantastično.ću / Vrijedni su
Ka.telanovi dramski ostvaraji, a literarna su kri.i.ta ista: ljubav, sloboda, smrt, rat, java i san
U Kliničkoj bolnici za plućne bolesti na
Jordanovcu u Zagrebu umro je 24.
veljače 1990. od posljedica karcinoma bronha
Jure Ka.telan. Tako su, naime, glasile
najkraće novinske vijest o smrti toga hrvatskog
pisca. Umro je u osvit stvaranja
hrvatske dr.ave, koju je .eljno očekivao,
pi.e Ante Stamać, urednik i priređivač
Ka.telanovih Sabranih djela, koja su izi.la
u tri sveska u nakladi Globusa u Zagrebu.
U sadr.aju su triju Globusovih knjiga:
pjesni.tvo, prozni i dramski uradci, studije
i ogledi. (Četvrta knjiga, koju će urediti, po
svemu sudeći, Tonko Maroević i Anđelko
Novaković, sadr.avat će Ka.telanove knji-
.evne i likovne kritike i eseje te bibliografiju.)
U doba 2. svjetskoga. rata sudjeluje na
antifa.ističkoj strani u borbi protiv prekomorskog
fa.izma. Njegovi tifusari su tragi
čni sanjari u dugoj povijesnoj hrvatskoj
koloni koji buncaju i sanjare o Hrvatskoj,
od Marulićeve Molitve suprotiva Turkom
do Goranovih stradalnika u Jami.
Nekada.nji glagolja.ki đak u Preku kraj
Omi.a i biskupijski splitski sjemeni.tarac
zaputio se nakon rata istim zemaljskim
putovima u Pariz, kojima su nekoć koračali
Antun Gustav Mato. i Augus(tin) Ujević,
a prije njih prvi hrvatski Pari.lija i starčevi
ćanac Eugen Kumičić. Bio je profesor teorije
knji.evnosti na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu. Ka.telan spada u one hrvatske
ljude, poput Ljudevita Jonkea, koji su kao
.ivi spomenici sa svojim znanjem i smireno
.ću po Fakultetu i uokrug .irili znanje i
ljudsku dobrotu. Pločica s njegovim imenom
i prezimenom jo. je dugo stajala na
vratima njegove sobe, koju danas ba.tini
njegov nasljednik na Katedri Ante Stamać.
Pisac ovog teksta sjeća se ispita iz teorije
knji.evnosti o Aristotelovoj definiciji tragedije,
Platonovu, Aristotelovu i Plotinovu
određenju mimezisa, grčkim fakinima
(metafero) i homerovskom i dolačkom (polji
čkom) vrelu.
U prvome svesku ni.u se zbirke pjesama
redom objavljivanja: Crveni konj (1940.), Pijetao
na krovu (1950.), Biti ili ne (1955.), Malo
kamena i puno snova (1957.), Otvorena
pjesma (1976.) i Divlje oko (1978.); zatim
zbirke iz pet suautorskih izdanja, u grafič-
kim (slikarskim) mapama hrvatskih slikara:
Skoplje u tvojim očima (1964.), Rbine
sna tlapi jave (1976.), Zavjet za Epetion
(1984.), Okrenut moru (1984.) i Sve plavo,
nebeski plavo (1989.).
U knji.evnosti se Ka.telan javio uoči
Drugoga svjetskog rata sa zbirkom pjesama
neobična naslova i boje Crveni konj s likovnim
ilustracijama Ede Murtića, koju su
starojugoslavenske vlasti zaplijenile i cijelu
nakladu, osim nekoliko primjeraka,
uni.tile.
U poraću je Ka.telan najutjecajniji prethodnik
»oju.enog« vala hrvatskog pjesni.-
tva i poticaja koji su dolazili iz zapadnoeuropskoga
knji.evnog kruga i vlastite nacionalne
tradicije. Zbirka pjesama Pijetao
na krovu, vi.eznačna i simbolična naslova,
najavila je novo svitanje i novi dan odnosno
nove zore i vihore (V. Parun). Naslovnu
stranicu i autoportretski crte. oblikovale
su ruke Ede Murtića.
Počesto su u Ka.telanovoj poeziji gavrani
(Ovdje na Balkanu, na Savi, na Jadranu/
i gavrani su siti mesa) bili budniji od pijetlova
»u ovoj zemlji Hrvata« (Krv i bura). Te
dvije prispodobne edgaralanovske ili svetobenediktinske
ptice, zacijelo, bile su novi
nagovje.taji i knji.evnopovijesne prekretnice
u odvajanju hrvatske knji.evnosti
od socijalrealističke dogme i utilitarnoga
realizma. I iz tih vrije.i i drugih izniknula
su dva nara.taja hrvatskih knji.evnika .
krugova.i i razlogovci, prema časopisima
Krugovi i Razlog.
Ka.telanove su se pjesme malo mijenjale
i .to se tiče pomodnih preoblika i .to se
tiče hrvatske poslijeratne polustoljetne
političke zbilje, odnosno njezine nesvagdanje
svakodnevnice. Bitno je obilje.je
Ka.telanove poezije, .to je kritika već uo-
čila, bujna metaforizacija, alegorizacija i
aludiranje. Oblici su pjesme čvrsto zatvoreni
i uokvireni. Osnovna je tema smrt bez
obzira ostvaruje li se kao nacionalna ratna
tragedija ili osobna tjeskobna nesreća.
Te su pjesme često na tragu narodne
knji.evnosti, koja je u dodiru s predfilozofijskim
načinom mi.ljenja, zapravo s mitologijom,
dosokratovskom metafizikom,
kantovskim zvjezdanim nebom i kr.ćanskom
religijom. Neke su njegove pjesme
(razlistani deseterci, osmerci, jedanaestterci
i dvostisi) pre.li u usmenu narodnu
pjesmu i političku prigodničarsku estradu,
pa pučka usta ne znaju im začinjavce.
Tako npr. i u kolektivnoj svijesti narodne
predaje konji i konjanik čine cjelinu,
jedno tijelo, a neosedlani konj (jedek) bez
konjanika prastara je i alkarska metafora
zla i nesreće, pobjede i poraza, slutnja
smrti i .ivota na boji.tima ili dalekim nesigurnim
putovima. (Sjećam se Ka.telanove
priče o Sikiričinu ateljeu o konju i ularu. U
nekoliko riječi, kad se konj proda na pazaru,
ular se vraća kući. Taj konjski povodac
donosi sreću, prodati ili, pak, nekomu
ukrasti ular znači nesreću. itd.).
Ka.telanove su pjesme, kao i pjesme polji
čkoga pjesničkog kruga (Drago Ivani.evi
ć, Josip Pupačić, Nikola Milićević i dr.)
najsličnije i najsrodnije poezije .panjolskoga
pjesnika Federica Garcije Lorke
(1899.-1936.), a Poljica s Cetinom i jablanima
i narodnim naricaljkama i brojalicama
najsličnija su Lorkinoj Andaluziji. U njegovoj
se poeziji stalno, kao hrvatski pleter,
isprepleću zavičajno i nadrealno, predajno
i onovremeno, pro.lo i svagdanje; od
grčke pjesnikinje Sapfe do hrvatskoga
pjesnika A.B. .imića, od začinjavaca i
Marka Marulića, preko Ivana Gundulića i
Ivana Ma.uranića do Antuna Gustava Mato
.a. Stoga je Ka.telanovo knji.evno djelo
nemoguće ocjenjivati kao autonomno umjetni
čko djelo i prikazivati neovisno o
dru.tvenoj povjesnosti i poodmakloj prapovijesti.
Ka.telan je pisac Druge moderne. Njegova
poetizirana proza drhti tajanstveno.-
ću i fantastično.ću, te je nagovje.taj hrvatskih
postmodernih fantastičara ili hrvatske
mlade proze. Četrnaest priča sabrano
je u knjigu Čudo i smrt (1961.), a poslije
pridru.uje joj se i petnaesta Uzvisenje
zmije (1976.). U svevidećemu proznom »divljem
oku« prozni se slog rasipa, drobi kao
grumen zemlje i pjeni kao brzaci u niz
naizgled nepovezanih rečeničnih rukavaca,
te prelazi u stih, a stih opet u (mutnu)
prozu, a sve to na okupu magičnim silnicima
dr.i nadrečenično raskriljeno prozno
.tivo. Prozni su virovi vezani s mitskom i
metafizičkom onostranom zbiljom i aktualnom
povijesno-filozofskom stvarno.ću
(izgubljenost zavičaja, egzistencijalna tjeskoba,
izgubljenost u besmislu, bačenost u
svijet i k tomu slično).
Vrijedni su i Ka.telanovi dramski ostvaraji.
Literarna su kri.i.ta ista: ljubav, sloboda,
smrt, rat, java i san. U njima je tako-
đer vidljivo »melange des genres« (mije-
.anje knji.evnih rodova). U prilogu su Pijesak
i pjena (1958.) , I da i ne (1962.) i Prazor
(1972.). Od dramskoga pjesni.tva najzagonetniji
je tekst Pijesak i pjena. Radi se o
dvoje ljudi samih u noći, pod svjetlo.ću koju
ne vide, koji razgovaraju, jedan »u kupe
«, drugi u ».pade« kao u bri.kuli. Druga
su dva teksta jo. zamr.enija. U njima nema
likova »koji djeluju, a ne propovjedaju«
i nema moguće aristotelovske katarze ili
brechtovske pedagogije. Izazvani u.as i
strah ne proči.ćuju se, nego sve ostaje zamu
ćeno.
Ka.telan kao prozni i dramski pisac u
biti uvijek je pjesnik, .to je vidljivo i u nerazvijenoj
afabulativnoj proznoj priči i
dramskoj bezdramskoj radnji. Riječju,
Ka.telana je u proznom i dramskom pjesni
.tvu pjesnik, a u poeziji nenadma.ivi
umjetnik.
Ka.telan je i pisac dviju knji.evnopovijesnih
monografija i studija o svojim pjesni
čkim prethodnicima i uzorima A.G. Mato
.u (Lirika A. G. Mato.a, 1957.), i A. B. .imi
ća (Pribli.avanje, prolegomena, za liriku
A.B. .imića, 1970.). Uredio je i pripremio
prvu poslijeratnu zbirku pjesama Rukovet
Tina Ujevića. Taj izbor Tinovih pjesama,
nakon pukotine u komunističkome pokretu,
značio je opra.tanje tobo.njih grijeha
Tinu Ujeviću zbog njegova sudjelovanja u
knji.evnome .ivotu u vrijeme NDH i da se
hrvatska knji.evnost nije odrekla svojih
povijesnih knji.evnih stečevina.
Jure Ka.telan je bio promicatelj znanosti
o knji.evnosti, poglavito nakon smrti
Antuna Barca (1955.), koja je ostavila pusto
. i pomutnju u hrvatskoj znanosti o knjji
.evnosti. U klapi, kako napisa Ante Stama
ć, s Aleksandrom Flakerom, Zdenkom
.krebom, Viktorom .megačem; i, k tomu
nadodajem, Ivom Frange.om, Stankom
Lasićem, Milivojem Solarom, Krunoslavom
Pranjićem i dr., Ka.telan je radio na promicanju
knji.evne znanosti u časopisu
»Umjetnost riječi«. Bez njegovih studija,
natopljenih lirizmom, razgovor o Tinu Ujevi
ću, A.G. Mato.u i A.B. .imiću bio bi gotovo
nemoguć, a uvid u hrvatsku knji.evnost
krnj i isprazan.
Va.ne su Ka.telanove knji.evne i likovne
kritike i ogledi o Ivanu Ma.uraniću, S.
S. Kranjčeviću, I. G. Kovačiću, don Mihovilu
Pavlinoviću, Otonu Glihi, Edi Murtiću,
Joki Kne.eviću, Jagodi Buić, Matku Treboti
ću, Exatu i dr.
Zajedno s o. Bonaventurom Dudom glavni
je urednik kapitalnog izdanja Biblije
(Stari i Novi zavjet, Stvarnost, 1968.) na hrvatskome
knji.evnome jeziku, a taj je jezik
temelj suvremenoga knji.evnoga hrvatskog
jezika. Bilo je to u ono olovno doba
kad su drugi bje.ali od Boga i metafizike
kao vrag od tamjana.
Va.an je i Ka.telanov prevodilački rad,
a prevodio je s francuskoga, makedonskoga,
.panjolskoga, grčkoga, ruskoga, če.koga,
talijanskoga i slovenskoga jezika.
Pisao je krasnopisno i apolinerski: ».aram
i geometrijske znakove. Pi.em olovkom
ili perom, a najče.će perom i olovkom
na istoj stranici, samo ponekad u vi.e
boja. Volim početi na malim papirićima li
na rubu već ispisanih stranica. Koje.tarije.
A negdja otresem pero na čisti papir i mr-
čim, mrčim dok ne nastane oblik, biće ili
crna rupa (...) pisano 1983. koncem siječ-
nja.«.
Parafrazirajući, Ka.telanova je poezija
slobodna kao bura i rodna kao hrvatska
zemlja. Umro je razmjerno mlad, pa bi se i
za njega moglo reći (kao .to je rekao A.G.
Mato., na račun preranih i prebrojnih gubitaka
u hrvatskoj knji.evnosti) da hrvatska
smrt ima vi.e ukusa nego hrvatsko op-
ćinstvo.
Jure Ka.telan je kao i jablani u njegovu
rodnom zavičaju, koji ne oduzimaju prostora
i svjetla drugomu. I on se javio i nestao
kao meteor. Ostala je njegova svjetlost.
(Zakučac, 18. 12

Ako sam val
Ako sam val u ovom moru
Što se nikad ne umara
Zar sam živio zaludu
Kada i oblak oluju stvara?
Delija nisam, stid me, samac
I sjeta moje korake prati
Sve imaš zemljo i vrtove i gradove,
A ovu nježnost ko će ti još dati?




Uspavanka
Malo kamena i puno snova,
Bez kruha možda, bez ljubavi nikada
Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa
Sablju gusara, hajdučiju i šiju
Koju zasjeda ne savija
Ove noge zelenim sagom sna
Ove ruke nevične za tjelesna milovanja
Piratski greben iz zvjezdana dna
Pozna prkosna zapljuskivanja
Zaplovi među ribe, među koralje
Perajo mojih tmina
Neka nas struje i zvučne strelice nose
U svjetlosne zdence dubina
Neka poplave vode iz svih izvora
Iz svih vrutaka i vrela
Neka provale neka šiknu i neka prskaju
Jednakosti plavetnila
Zipko ovih njihanja
Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega
Isto talasanje kolijevke i snivanja
Koliko sunaca i sva su unutarnja
I svako sunce sliku srca ima
U mrtvom moru sve je mrtvo
I sve je prozirna tišina
A san je sidro koje veže
Uz zemlju kamena i miris ružmarina.




San u kamenu
Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,
samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,
dah
i disanje trava u vrtačama.

Bure i kiše
pjevaju ti uspavanku
bure i kiše.

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.


Jure Kaštelan: San u kamenu
- lirska pejzažna pjesma - osjećaj vezanosti pjesnika uz rodni kraj
- motivi prirode: sunce, galebovi, kamena kosa, Mosor, vjetrovi, trava u vrtačama, bure, kiše, kamen
- pjesničke slike: vizualne, akustičke, taktilne
- pjesnik doživljava svoj kraj svim osjetilima
- naslov pjesme ima preneseno značenje (svi su otišli, ostale su samo prirodne ljepote,
vrijeme i nevrijeme koje se ugrađuje u kamen i njegovu ljepotu)
ritam: polagan (vrijeme sporo prolazi, jednoličnost, sve je isto)
- elementi ritma: ponavljanje motiva, inverzija, opkoračenje, asonancija, -aliteracija, različita
dužina stihova,
refren (stih koji se ponavlja u više kitica) - bure i kiše
pjesma završava početnom strofom - slijede isti stihovi, ništa se ne mijenja
- ustroj pjesme: pjesma se sastoji od četiri strofe (tri katrena i jedne tercine)



Pjesma sutrašnjemu


Samo tebi, nerođeni, ove riječi. Samo tebi.
Ova zastava između dva boja krvava.

Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.

Pristižem strujama bistrim i brzacima rijeka.
Snovima, gledaj, sloboda kormilari.

O nebo, sunce u korijenu trava, mene već čeka
široki put i oblaci čergari.

Ne lete samo ptice. Gledaj zemlju u letu,
taj san koji postaje java.

Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nerođeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.




Čarobna frula

Javi se u meni riječ
I brizne kao voda živa.

O uzak mi je ovaj svijet
Za oganj što ga čelo skriva.

Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
Zvijezdano u meni zvoni.

O uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.




Rastanak
Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje,
Svejedno.

I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i među zvijezdama.

Ne mogu rastaviti oči,
izvori koji istom moru gledaju.

Nema rastanka
Nema smrti.

Ako osluškujem vjetar
čujem tvoj glas.

Ako u smrt gledam
čujem tvoju pjesmu.




Volio bih da me voliš
Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.





Lumin
Od davnina u davnine
iz daljina u daljine
tinja
gori
treperi
za konja u planini za lađu na pučini
za sjene mrtvih za zjene živih
sveto
ulje
maslinovo




Jadikovka kamena
Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja.
U zakone vječnosti moje djevičanstvo.
Bacite u mora, u oceane, gromovima predajte me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
Neka vojske vaše ne zvone kopitama.
Neka suze ne teku.
Izvadite me iz pločnika i ulica, iz pragova tamnica i katedrala. Neka me munje i bure biju. I zvijezde
da me krune.
I ti, ruko koja dižeš dlijeto,
ne daj mi život čovjeka.
Ne daj mi srce i razum i oči
koje gledaju.
U mramorna mora, u sne i magle vratite me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
I ti, ruko koja dižeš dlijeto, ne budi me.
Ne daj mi oči koje gledaju zločin.




Jablani
Prema osnovnoškolskoj zadaći
U mome selu ima puno jablana.
Oni rastu uz potoke i uz rijeke,
u vodi se previju ko jegulje.
Moje je selo lijepo, jer ima jablana.
Jablani su visoki do neba.
Mene majka zove, mene majka voli:
jablane, evo ti vode, jablane moj.
Najviše jablana ima u mome selu
u njima se tice gnijezde
u njima se zapliću oblaci
i zvijezde kroz njih jezde.




Lanci na rukama
Kuda iz ovog mraka, kako da nestanem,
Ispod ovih oblaka, kako bez daha da panem?
Kuda iz ove žice, kako iz ovog zida,
Iz ove tamnice bez okna i bez vida ?
*
Dođe mi u san sva nasmijana -
Izvori bistri mjesto lica,
A ruke - gledaj, negledana -
mjesto slobode steže žica.

Dođe mi u san, ja snova nemam,
umjesto oka dva crna mraka.
Mogu li mirno tebe da predam
neugledanu prije smaka?
*
I svuda kuda dani
Četiri gola zida
I svuda kuda noći
Četiri gola zida
I noći i dani
Četiri gola zida.
*
Dođe mi u san - blijesak sunca -
Mokra od mora, bijela od žala,
A ruke - rastvoreno jedro
Iznad nemirna, nemirna vala.

Pa mi vjetrovi opet nose
Pod krilom kitu ružmarina
I ronioci zlatokose
Školjke, ključeve snova i dubina.

Djeco, pjevači sviju zora,
Gle, vilin-konjic na bridu jave.
Što treba više, golišani,
Od zemlje i neba iznad glave?
*
Vojske, vojske!
Vojske, vojske
preko neba, preko zemlje,
preko rijeka, preko brda
- Bježi, brate! - Kuda?
Kuda?
Oganj, oganj!
Mrak i oganj - plamsa voda
Kolje bog i kolje đavo.
- Kuda, kamo, jadna glavo?
Krst i nož u istoj ruci.
Kolji, tuci. Kolji, tuci!
- Kolju vuci.
Kuda? Kamo? Spasa nije
Iz krvave Krvavije.
*
Našto kletve i jadikovke -
Od riječi neće sunce sjati.
Našto molitve, čemu psovke?
Što je pod nožem - sve će klati.
*
Nanese rijeka, izbaci noć
na obalu, na ruke dana
jedinu ljubav, nju koju volim,
punu uboda, punu rana.
Na obrazima gledam požar,
na mrtvoj usni selo svoje,
a nasred čela, gdje je kuršum,
sve žive i mrtve drugove moje.
Dok imam ruke, zar mogu dati
da živu braću u oganj vode?
što može, što može na put stati
čovjeku žednu slobode?
*
Evo jutra. Je li to posljednje? Evo smijeha.
Je li to zadnji, taj smijeh danas i ovdje pod nebom?
Kasna je noć, a tek počima. Kako da joj sagledam kraja,
Kuda da krenem u ovo gluvo doba bez pijetlova, bez zrenika?
Kojim vodama, kojim vjetrovima, kako da saperem ove biljege krvave?
Kako da nađem slobodno more i riječi oproštajne?
Za mnom lelek okova, teških užeta, mlinskog kamenja,
Izlomljenih taljiga, čergi i seoba,
Za mnom poplave i krčevine, bolesti, nevolje i brodolomi
I jedan davni predak, otvrdnuo u žuljima,
Nepismen i neuk seljak u mraku viče: osveta, osveta!
Iz zemlje viče, iz mora, iz kamena -
Nevin i na pravdi boga na kolac nabijen.
Za mnom sva prošlost stenje: osveta!
I danas kad gledam u mrak kroz rešetke i oštrice bajoneta,
Kad posljednji put, možda, pružam ruke svjetlosti
Leden i sapet u svim pravcima vjetrova -
Još ne sagledanu, u svim smjerovima,
Od zemlje do neba, mjesto pjesama, mjesto mladosti - pišem
Jedinu riječ - mjesto života, mjesto budućih zora, snivanu,
Još nesagledanu, pišem jedinu riječ: sloboda.







Post je objavljen 03.03.2007. u 23:26 sati.