(Kotor, 2. listopada 1913. - Buenos Aires, 25. rujna 1960.), hrvatski književnik.
Diplomirao je u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Od 1943. radi u Rimu kao član uredništva Agnezia giornalistica italocraota, a početkom 1948. seli u Argentinu. Prve pjesme objavio je u nikšićkoj Slobodnoj misli, a potom nastavlja objavljivati u zagrebačkom Savremeniku te u Hrvatskoj reviji što su je u Buenos Airesu pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Pjesme su mu u tradiciji A.G. Matoša i Tina Ujevića, s intimističkim ugođajem.
Smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji.
Djela:
• "Svemir osobe",
• "Sužanj vremena",
• "Otrovane lokve",
• "Otključana škrinjica".
Hrvatski pjesnik Viktor Vida rođen je u Boki kotorskoj 2. listopada 1913, na blagdan Anđela Čuvara (upoznavši Vidin život, nisam nimalo siguran da je taj posao Vidin Anđeo dobro obavio, očito bio je, barem na trenutak, nebrižan). Za Boku kotorsku govori se da je taj, svojedobno izgubljen, dragocjeni hrvatski mitski prostor nazivan i zaljevom hrvatskih svetaca osjenčan sjajem tradicionalnih rituala bokeljske mornarice, živa spomena na poznate pomorce i pouzdane kapetane, danas je politički i geografski odijeljen od Hrvatske, ali pisana riječ i svjedočenje životom potvrđuje da i dalje pripada onoj kordijalnoj Hrvatskoj na koju je teško zaboraviti. Viktor Vida bio je Bokelj, ali i građanin svijeta, bio je sjajno obrazovan i veliki znalac ne samo talijanske poezije (i sam je pisao pjesme na talijanskom jeziku). Ovdje predstavljene četiri prevedene pjesme otkrivaju u kojoj je mjeri Vida živio i u dosluhu s vrhovima moderne europske poezije, čak i onda kada ga je nesretna emigrantska kob bacila do daleke Argentine, gdje se uvjeren u egzistencijalnu bezizglednost ubio u dobi od četrdeset i sedam godina 25. rujna 1960.
Zbogom,kućo bijela
Zbogom,kućo bijela,
pravilna kocko na moru.
Galeb te spaja s modrinom,
a bor ti krunu krov.
Zbogom,kućo bijela,
s vijencem od dunja na tavanu
i žitom u podrumu.
Mala tvrđavo sreće,
mir s tobom!
Zora je zračila tvoje sobe
a zvijezde se rojile noću
u krčagu vode na stolu.
U tebe su ulazili prosci
sa zastavom i jabukom.
Iz tebe su izlazili mrtvi djedovi
nošeni s glavom prema moru.
Podne rasipa iskre dragulja.
Modri bljesak.
Evo,sunčan trak
Pada u sobu,kroz kapke,
i traži bosa dječaka,
što se skrutio u kutu.
Viktor Vida: Zbogom, kućo bijela
vrsta pjesme: lirska pjesma
- tema: snažan osjećaj čežnje za rodnom kućom - nostalgija
- motivi: prirode: more, galeb, bor, zvijezde, sunčan trak
prostora čovjekova života: kuća, krov, tavan, podrum, krčag vode
na stolu, soba,kapci, kut
čovjeka: prosci, mrtvi djedovi, bosi dječak
- boja kao motiv: bijela, modra (boje mora i priobalja)
- motivi su međusobno povezani i uvjetuju jedni druge: čine jednu sadržanu cjelinu
- pojačani doživljaj nostalgije pjesnik postiže različitim stilskim izražaj-nim sredstvima:
a) epiteti: kućo bijela, modri bljesak, sunčan trak, bosi dječak
b) metafora: pravilna kocka na moru, mala tvrđavo sreće, zvijezde se rojile
noću u krčagu vode na stolu, podne rasipa iskre dragulja
c) personifikacija: sunčan trak traži bosa dječaka
d) kontrast: život-smrt
- ritam: usporen (odgovara sadržaju pjesme; načinu života)
- ostvaren je: inverzijom, opkoračenjem, asonancijom, ponavljanjem
samoglasnika o, elipsom (Modri bljesak)
- pjesma se sastoji od šest strofa: 1. četverostih ili katren
2. peterostih ili kvinta
3. peterostih ili kvinta
4. dvostih ili distih
5. dvostih ili distih
6. četverostih ili katren
- poruka pjesme: U čovjeku postoji vječna čežnja za domom i zavičajem koji je napustio.
Zakljucani kovceg
Imam staru majku, sasvim sijedu,
a i sâm sam star beskrajno,
kao mjesec, dobri kume, kojem gasne zar
u lokvi nase basce,
gdje pije cesljugar.
Tu sam kula i zatvorena skrinja,
zuta od vremena, zardjalih brava,
i samo jedna stara smezurana ruka
na ruho slaze voce
i vijenac suhih trava
(kad ga polagano, strepec, otkljucava).
S mlinarom sam lani pio tesko vino
i moja zvijezda iznad tornja sjala,
u zoru me majka blago dozivala,
sa zelenim gunjem kad krenuh u planinu.
U paprat mi je tijelo utonulo do oka,
na vrhuncu,
pa, kao stari kovceg otkljucan iznenada,
mirisali mi prsti po travi i suncu,
a cvijece kao da je nicalo iz boka
Zaborav
Poslije pokopa covjek ostane sam.
A jos je dan i sunce sja
spokojno nad grobljem.
Trave miruju i sve sve miruje,
samo pcela zuji.
Kvrcne grancica, odprhne kos:
Sad pocinje vijek zemaljskog nistavila.
Njima u gradu sjena je tek do ramena.
On je zov u sjeni ispod kamena.
Samo prvih dana (kad se javi zvijezda)
mislit ce na njega.
SVRGNUTI CAR
Prezren od sviraca i skupe ljubimice,
jer je moje carstvo dotrajalo,
u perivoje sidjoh, da oslobodim ptice,
a milosrdni stotnik dâ mi krcag vina.
Na mahovini usnem
(kao nekoc na dojci plesacice).
A kad se probudih,
izboden, krvav, nad mojom svijetlom sumom
crn je mjesec sjao.
Dojasi ratnik, preda me zbunjen stade
i javi mi, da carstvo –
moja domovina –
bez bitke, saptom pade.
Prokunem svijet i htjedoh razbiti krcag,
al se predomislih:
ne vrijedi ni pola oke vina!
Pa ispih ga na dusak.
OTROVANE LOKVE
Evo i ljeta
u gradu gnjilih trava,
iskidanih, vrelih, tuznih sanja.
Obidjoh jucer Viamonte:
opotio se onaj stari zid
i ograda sveucilista.
Agava je gorjela u tisucu plamicaka.
Onda je oblak zastro sunce
i rijeka grunu kaljuzom
zelenih zmijurina
izmedju klobucaka nafte.
Nije tesko umrijeti.
Tesko je zivjeti:
lomiti se na asfaltu.
Uci mamuran
u vecer praznih soba.
Na golim zidovima
mrlje briljantina u visini glave.
A smrt – sretnog li hipa!
Kao kad zadjes iza ugla
i gledas:
Pa tog sam covjeka
bas tu
u davna doba sreo.
Ista leptirica leprsa iznad ramena.
Pokojni u prvoj noci suocenja
grohotom se smiju,
da su bili nasamareni zivotom.
Dan bijase bakren,
spran, umiruci.
Poslao si vijavicu sunca,
da me smuti.
Kad krenuh podzemnim kanalom,
spazih te u dnu, na drugoj strani:
izrastao si u staklen perivoj.
I onda zagazih u otrovane lokve.
Zavedeni znamo biti tako
prividom bozanstva iz olovna trnja
iza zardjala zbunja
udarcima zrake medju oci.
Zasjenis vedre noci
a trazis, a istes
danak odgovornosti.
Svejedno:
ne progonis beskrajno
prastas. Poigravajuci se
niz stramputicu zebnja.
Tako zivim srecom stradalnika.
Zar me nisi umro
i ja se u kam srucen nikad ne pretvorih.
Ovo je kopno produzenje
usnulih, divnih mora.
Gdje si? Da uneses malo stege
u ovu zbrku krvi i htijenja:
sitnu krijesnicu
u pokosenu tavu.
Nocas si bio skriven
iza hladno vedrih zvijezda.
Nista se od tebe nije vidjelo,
samo ti se naslucivao sjaj.
Skroviti Boze!
Sanjao sam, da je Uskrs.
Za istim stolom sjedimo
moja majka, vremesna zenica,
sva kao u pamuku tisine,
moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sucelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom rece:
"Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama."
Oko nas puno uskrsnoga zraka.
On polozi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stoljnjak.
Ja jedem kruh i placem.
Sanjarija
Na tanjuru ima vedra pokrajina:
vode, mjesec, kamen i različak
I stara kula pokrivena bršljanom.
To je kao kutijica sanja, što zvoni,
Zahvaljujući vještom mehanizmu.
Dođe sumrak, to je tren
Kad dašak Ane kao da veli:
Svi ćemo se ljuljati u naručju Božjem,
Uspavljivani sjetnom muzikom.
Post je objavljen 03.03.2007. u 23:24 sati.