Nije to bio sasvim običan dan. U zraku se osjećala svečana atmnosfera, pa ipak je danas prvi dan proljeća. Nama nimfama je to najposebniji i najljepši dan u godini. Ostale nimfe, kao i ja pripremale su se za večerašnju zabavu i ples u čast proljeća. Svaka je imala zadaću na osnovi svojih moći. Ja sam bila zadužena za cvijeće. Zabava će se održati na velikoj čistini u srcu šume. Sve je moralo biti savršeno. Otišla sam dublje u šumu. Leda je pošla samnom. Morala sam ubrati posebne zimzelene grančice za vijence od cvijeća. Ubrzo je došlo i vrijeme proslave. Nimfe su se skupile u krug zajedno sa vilama, pegazima i jednorozima. Sve je bilo savršeno. Ples je počeo. Lagani ritmovi Šumskih frula i šumovi harfe ispunjavali su zrak. Odjednom mi je Leda šapnula u uho...
LEDA: Osjećam smrad harpija zraku.
JA: Sigurno ti se pričinilo...
Ali znala sam da se Ledi nikad ništa ne pričinjava. I ja sam počela osječati truli miris harpija.
LEDA: Vrebaju iznad nas.
JA: Ne, ne vrebaju iznad nas.
LEDA: Da, vrebaju i ti to najbolje znaš.
JA: Ne budi luda...
LEDA: Ja idem dići uzbunu, a ti kako hoćeš.
Nisam joj ni stigla odgovoriti već mi je nestala iz vidokruga. Malo kasnije oglasila su se Zvona, znak za uzbunu. Nimfe i vile su počele nezadovoljno mrmljati. Nakon nekoliko sekundi netko je povikao.
NETKO: Harpije! Harpije nam se približavaju! Harpije Kelena (tamna), Ela (okretna poput oluje, goropadna) i Okipeta (brzoleta)!
Nebo se naglo smračilo. U mraku su se nadzirale tri još mračnije siluete. Pratio ih je smrad trulog raspadajućed mesa. Ostale nimfe i vile su počele bezglavo juriti, samo sam se ja odvažila približiti...