Ponekad radim neke voditeljske poslove...Nekad sam to radila za honorar, a sada kad me pozovu neki dragi ljudi,zadnje što sam radila, vodila sam jednu baletnu večer,moje učiteljice baleta...ona je htjela baš mene za voditeljicu iako među njenim učenicama ima i diplomiranih glumica.
Pristala sam, naravno, odmah iako me bilo malo strah. Sada imam troje djece, daleko sam od baletne kilaže, ne šminkam se previše i oblačim se puno opuštenije, a to je zahtjevalo potpunu promjenu... Posjetila sam frizera, dodala nove pramenove, kupila novi sako (ipak to zahtjeva neki nivo) i tako završila prvi dio preobrazbe...Sad se trebalo dobro pogledati u ogledalo, a to stvarno ne volim. No što se mora, mora se.
Imam zahvalno lice, pravilno, uglavnom, i iskustvo iz kojeg znam istaknuti samo ono što je lijepo.
Puder, sjenilo svjetlo ispod obrva, tamno na kapke, tuš, maskara...a djeca sjede ispred mene i ne mogu od čuda, zašto to radiš, zašto sad to, guguću, a moja nervoza raste. Da budem lijepa, odgovaram, ne kuže oni to, njima sam lijepa i ovako...Odlaze, jer im nije jasno...
Pristiže nova publika, moja svekrva i susjeda...Gledaju taj zahvat i zaključuju da ja uopće nisam lijepa, ali se znam "namistit" (baš mi to treba), nasmijem se i kažem da i to treba znati. Od malena se raspravlja o mojoj "ljepoti", imam prelijepu mamu na koju malo ličim i imala sam strašno šarmantnog i duhovitog tatu, na kojeg isto tako malo sličim. Kombinacija se nije pokazala kao put do miss univerzum, ali ja sam sasvim zadovoljna, a drugi imaju neki problem s tim... I tako, njih dvije zagledaju me, ocjenjujući jesam li lijepa ili nisam, a ja stavljam rumenilo, olovku za usne i sjajilo...dakle kraj.
Koga vidim u ogledalu? Onu davnu, poznatu ženskicu s kojom sam se nekad viđala svaki dan, a sada za nju imam živaca jedan put godišnje (zahtjeva puno vremena i pripreme).
Oblačenje, češljanje, cipele, ...maska je potpuno spremna. Odlazim na ljetnu pozornicu, sjednem sastrane i čitam tekst...i eto problema. Ostarila sam, lakše zaplačem, muči me rečenica u kojoj u ime svih polaznica baletne škole u njenih 50 godina rada, zahvaljujem našoj dragoj teti na strpljenju, izdržljivosti i ljubavi. Znam da ću se rasplakati. Čitam je sto puta, učim je napamet, pokušavam razmišljati o nečem nevažnom, ali ne ide...plačem i gotovo.
I napokon, pet minuta prije početka sjedne mi. Pročitam je bez suza i drhtanja glasa.
Počinje program, u svom sam elementu, kad se upale svjetla nestanem ja i izađe netko potpuno novi, zna kako se smijati, gdje gledati, zamahuje kosom, pravi ispravne stanke, ljudi plješću...vrijeme brzo prolazi. Bliži se trenutak kada trebam reći onu rečenicu. Dolaze mi reći da je scenarij izmjenjen, moram uzeti mikrofon, stati ispred naše tete i reći:
Ove večeri male balerine poklonile su vam tisuće cvijetova, dragi gledatelji, ali onaj najljepši čuvamo za našu tetu...
i suze krenu, glas zadrhti, nisam više za ovaj posao, skupim zadnje snage, završim rečenicu i pobjegnem u gledalište.
Čim su se svjetla ugasila otrčala sam kući. Grozno sam se osjećala, jedva sam čekala da skinem šminku, da se pokrijem preko glave i zabranim sebi zauvijek da radim taj posao, što to meni treba...dva dana se ne javljam na mobitel, za svaki slučaj.
Nakon mjesec dana, nazove me teta ... (na fix) i kaže da mi je spremila dvd sa večeri. Odlazim po njega, zatvaram se u sobu i gledam ga prvo sama. Maska nije uspjela, ličim na sebe, do onog nesretnog plakanja ima još sat i po. Balerinice su preslatke, sve teče kako treba i evo onog trenutka.
Zumiraju me (uf), ja progovaram, suze kreću i vidim ono što tada nisam vidjela...plače i moja teta..., bivše učenice baletne škole, digle su se na noge i plješću, a suze idu i njima, onda im se pridružuje cijela publika i svi stoje na nogama...bilo je prekrasno, šteta što sam onako pobjegla, a teta... me nazvala sutra i rekla da za šest mjeseci opet ima baletnu večer i da joj ne pada na pamet da uzme nekog drugog...
Imam dosta vremena da smislim novu masku, ova nije uspila...a možda i je, tko će znati...
Post je objavljen 04.03.2007. u 12:33 sati.