Sjedim u sobi, tuga oko mene i sve mi se čini kao da sjedim u prostranoj, bijeloj sobi na crnom stolcu visoka naslona. I sve se vrti ... okreće oko mene ...
I moj život tako prolazi, prazan i pust poput bijele sobe sa pokojom crnom mrljom na duši i vrti se bez kraja i početka. Prolazi negdje daleko od mene ...
Praznina, hladnoća, gubim se u beskrajnom prostranstvu svojih misli i lebdim nad svojim životom ne namjeravajući se spustiti i spasiti ono što se još spasiti da.
I ponovo pada kiša, spušta se labirintom do moga srca i ulazi i u najmanju pukotinu i izjeda ga, razdire kao da to nije moje srce i moja kiša slanih suza pomiješana sa pokojim kapi vode iz tuša ...
kako je sve ovo počelo? Tko je stavio crne zastore na prozor moje duše? Tko je zabio hladan kristal u moje srce da ne mogu voljeti više nikog, nikog poslije njega?!
Post je objavljen 07.03.2007. u 08:15 sati.