Oh, da, sjećam se još, toga dana grad je bio prekriven srebrnkastom maglom koja se polako rasplinjavala. Budila se i zora, lijeno je protezala svoje ručice kao da ne želi, kao da nije dosta mraka, tame, hladnoće,...
Bilo je divno šetati Zagrebom i ne misliti ni na što. Bio je to kraj već davno završene priče, ali i novi početak nalik novom rađanju, ali ovoga puta rađanju u slobodi.
Poželjela sam trčati, željela sam cijelom svijetu reci: "Ja sam slobodna!"
Željela sam vrištati, htjela sam da moj glas dopre do svakog uha, da se probija planinama, da se okupa u hladnom jezeru, da putuje s vjetrom i zamrsi kosu nekoj plavookoj djevojčici.
Prvi puta u životu osjećala sam se slobodno, trebala sam biti tužna, ali u meni je bilo previše radosti da bi skupila snage za pokoju suzu. Osjećala sam da su napokon spali okovi sa mojih ruku, okovi koje sam sama sebi nataknula.
Napokon je istrunulo to masivno željezo, pretvorilo se u mekanu, ljepljivu masu, u veliko ništa.
Napokon sam mogla širiti ruke, predati ih ovom tek rođenom suncu.
I kao da je cijelo vrijeme bio mrak, ulice kojima sam prolazila - rovovi puni vode. Sve je mirisalo na prljavštinu, nemoć,...
Zaista sam mislila da bijegom iz jednog ništavila dolazim u neki drugi svijet i ponovno se rađam, zajedno sa suncem tako moćnim da prkosi svima...
Tada nisam ni shvatila da izlaskom iz jednog mraka, ulazim u drugi, još dublji, još gušći... Nisam primijetila da tonem sve dublje, nestajem kao slava neke ostarjele glumice ...
Pamtit ću taj trenutak, iskricu slobode, pamtit ću tu maglu, to novo rođeno jutro i pticu s kojom su odletjele sve moje nade, svi moji snovi ... pticu s kojom sam odletjela i ja ....
Sve što je ostalo bilo je pitanje: "Gdje je sloboda zapravo?!" - umrljano kapima krvi.
Post je objavljen 02.03.2007. u 08:02 sati.