Pregled posta

Biti normalan

Inspirirana Veseljkovom analizom «fenomena duge kose» u zadnjoj Kronici, moram se osvrnuti na «problematiku» jer radi se o mladosti nas over 50.
Biti normalan /i u vertikali/ , i ostati normalan bez obzira na sve društvene mijene, je bilo, kao što većrekoh, jako važno za mene i za moje prijatelje. Često koristimo tu rečenicu opisujući nekoga : Znaš ono, normalan čovjek … i točno znamo što mislimo pod tim.
Generacijski termin - biti normalan- ostao nam je iz odgoja i odrastanja u socijalizmu. Biti normalan značilo je biti po JUS-u.
Ha, mladi pojma nemaju što je to! Biti normalan po jugoslavenskom standardu značilo je da si iz radničko-seljačke obitelji, da si teški šljaker kao i tvoji preci koji su polako i skromno stjecali materijalne stvari ali opet u okvirima primjerenog društvenog standarda. Ako si bio nekog plemićkog ili buržujskog porijekla, ako si stekao malo više, sredio stan malo drugačije, oblačio se drugačije, mislio drugačije, vjerovao u bilo što osim tadašnjih « istina», isticao se u školi, poslu, društvu, na ulici, nisi bio normalan. Bio si sumnjiv. Društvo je njegovalo mediokritete, prosječnost po JUS-u. Sjećam se jedne kemičarke Vide koja je izumila nekakvu plastičnu masu za koju je u Evropi dobila nagradu, i dakako, oni joj otkupili patent mada ga je besplatno nudila nama, koja je u jednom intervjuu hrabro izjavila da jugoslaveni žive kao svinje – u se , na se i poda se- i da su svi koji se žele izdići iznad tog prosjeka ne samo stigmatizirani, već im se sistemski onemogućava napredak. Cijela Juga je bila ušokirana i sa tom izjavom se je drugarica Vida dodatno ukopala. Ne znam što je poslije bilo s njom.
Ben Perasović je iz malo drugačijeg ugla opisao «društvenu paniku» kao reakciju na -ne biti u normali- obradio je « urbana plemena», tj. one koji su se usudili biti drugačiji. Hipiji, pankeri i ostala / malobrojnija od ova dva / plemena bili su po mom mišljenju pomodna imitacija pojavnog bez pojmovnog kao i sve što se ne rađa iz korijena, tj. pripadajuće sredine. Ali za nas mlade je svaki mali iskorak od normale po JUS-u značio put ka nekom dalekom i nepoznatom poimanju slobode, skok iz kutije u koju te je netko spakirao i to bez imena i mašne.
Krajem 60-ih, vrijeme o kojem Veseljko piše, nismo imali skoro ništa što bi nam moglo poslužiti kao izvor za neke nove vidike ili ideale. Pravi filmovi i prave knjige koje bi mogle dovesti do razvoja svijesti / ili dilema o savršenosti sistema u kojem smo živjeli/ su tada bile zabranjene i uglavnom nedostupne «normalnim» ljudima. Rijetki su tada mogli putovati po svijetu, tj.«trulom zapadu», turizam je bio u začetku, nije bilo medija, stranih novina, a vijesti su bile selektivne i kontrolirane.
Mi smo jedni od rijetkih koji su u susjedstvu, zahvaljujući rodbini u Njemačkoj, imali televiziju. Sjećam se da je bilo samo oko 3 sata programa, sjećam se da je cijeli komšiluk ulazio u spavaću sobu / rijetko tko je tada imao dnevni boravak/, ponekad i bez pozdravljanja- kao da ulaze u autobus s mjesečnom kartom, sjećam se gledanja Vijesti i dvije serije- Dugo, toplo ljeto- i -Gradić Pejton –, i nesnosnog smrada nogu jer su svi izuvali cipele. Što se tiče muzike, top-listu smo mogli čuti u emisiji « Taksi za Babilon « i svaki dan u podne i deset emisiju -Po vašem izboru-. Uvečer sam lovala radio Luxemburg na najmanjem tranzistoru na svijetu. Ako smo bili u školi u podne i deset Jadranka Pašalić bi se iskrala doma, stanovala je odmah do Gimnazije, i raspizdila naj radio u gradu / tata Vice ga donio iz Njemačke/ tako da ga čuje pola Makarske. Moja prva žurka bila je također u njihovom stanu. Uz zaškurene prozore / u 8 uvečer morali smo biti doma/, gorila je jedna crveno opiturana žarulja, na gramofonu se u beskraj vrtila jedna jedina singlica od Stones-a -Baby, baby it's a long, long while… /poslije je nikad nisam čula, čak ni Spike ne zna za nju/, zatvorenih očiju sjedila sam na otomanu koji je bio jedini namještaj u sobi i mislila sam da sam u raju. Ostali u sobi su plesali «stiskavac» - tako smo zvali stiskanje i klinč njihanje u ritmu bluza. Polako su počeli svirati lokalni bendovi koji su amaterski, na sluh uz puno grešaka, skidali hitove. I uz njihovu svirku imali smo «čajanke» nedjeljom popodne. Mi u hotelu Biokovo, a roditelji špite izvanka. Počeli i diskači s DJ –evima koji su imali skromne kolekcije ploča zahvaljujući vezama po svijetu. Plesalo se po raznim kafanama, priko nedije pevaljka, vikendom disko. Nedijom bi nas par «avangardnih» do Arkade / disko isprid Splita/ na matineju, stopom, da roditelji ne znaju. To nam je bilo ko posjet New York-u.
Što se tiče hipi mode, šile su nam mile majke dok se mi nismo izvještile. Svi smo sezonski radili i onda posli lita u Trst, doteklo bi za jedne Leviske i eventualno neke čizme. Sama sam si pravila « isusovke» i lude hipi borše . Liti bi bilo dobro, hodali smo bosi jer to su radili hipiji, imali smo kakve bezvezne papuče za pokaz da bi mogli uči u restoran Plaža gdje su rasturali Delfini ili Mladi Batali. Muški su puštali kosu, a i ženske, duga kosa je bila imperativ. Onda sam nabacila afro-look ko' Angela Davies i furala ga godinama. Mislim da sam bila prva u gradu, frizerka Vesna Batinović je jedva pristala da napravi trajnu po mojim uputama, poslije je postala No.1 u gradu /a i šire/ za afro-look.
S guštom sam se prisjetila tih dana i skrenula s teme – biti normalan-. Dakle nije u tom
hipimalomišćanskomsocijalističkomperiodu bilo nekih velikih duhovnih pomaka. Čitala sam o budizmu i bez učitelja postizala na jednoj skrivenoj stini na Osejavi neke svoje nirvane.
Svi aktivizmi su bili daleko od nas kao što danas jesu, a ne bi smjeli biti od sadašnje generacije srednjoškolaca
Nisam bila drugačija od ostalih jer je svako imao neku svoju limitiranu furku jer nismo imali mogućnosti ni para. Ali poslije puno godina saznala sam da sam bila narkomanka, ševila se sa crncima i štotigajaznam. Poslije pedesete te stvarno nije briga, ali nije mi bilo svejedno godinama. Prvu cigaretu zapalila sam u 24-oj godini i to posli prvog sexa / nepitajte kako to, nikakodasedogodi, bila sam se dobro zabrinula zbog normale-horizontale /. Droge onda i barem u nas nije bilo , cigarete su kupovali na komad koji su mogli. Moram priznati da se potajno pilo. Mi ženske bi se digod pukle kruškovcem ili ajer konjakom, to je onda bilo –in-, po plesnjacima ili poslije u disku bi se digod svi zajedno dobro zamantali. Kako je svaka mjuza bila dobra, jer smo je bili željni, nije nas pucalo na destrukciju i vandalizam ko današnju omladinu. Sanikalifornijska plačipičkasta mjuza me nije baš ni obarala s nogu, prave stvari su se događale u New York-u i Londonu što smo onako izolirani od ostatka svijeta saznali i slušali kasnije. Na drogu i seks oko čega je bila najveća frka, se kao što rekoh, nisam palila.
I tako sam stekla lipu reputaciju zbog - biti drugačiji- tj.-ne biti normalan-.
Sedamdesete sam provela u Beogradu. Početkom studija sam već bila stručnjak za izradu raznih unikata i kreiranja vlastitog imidža koji je manje-više ostao isti do danas.
Zbog imidža nisam nikada imala problema osim u pronalaženju stana. Razne gazde i gazdarice po JUS-u bi mi poslije priznavali da su se bojali da nisam - normalna-, kad ono- dobro odgojeno dijete.
Mama, tata i Tito, hvala Vam.
Mada je u meni oduvijek čučalo ono « against the beat» / sjećate se scene iz Blow up-a ? /
tek u dodiru sa, u to doba, «zabranjenim» knjigama počinje moj građanski neposluh i …..
……………………………………………………………………………………………..
evo najbolji muž na svitu me upravo pita : Što više toliko pišeš, jesil' ti normalna ? Tooo!
Evo, kako neću o tome kad me to j… cili život !
Nastavljam sutra. Moram na neki sastanak. Evo me ipak nazad. …………………………
……………………………………………vječno preispitivanje jesam li normalna ili ne.
Dakle, Orwelova 1984./ na engleskom i « na crno» / nas je na Filološkom dobro drmnula,
smjestila našeg Big Brothera baš na mjesto gdje ga se nismo usudili ni pomislilti smjestiti, Stepski vuk – prijevod je izlazio u nastavcima u Studentskom listu, i razni tajni ili zabranjeni izvori informacija koji su bili dostupni samo u našim velikim gradovima, su me počeli vraćati u normalu i uvjerenje da sam normalna I, me and myself , a ostali imaju problem koji možda riješe u dalekoj budućnosti. London mi je do kraja osvijestio osvijestio našu «imitaciju života», / jer sam tamo svjedočila pojavi prvih buntovnih i siromašnih punk klinaca iz radničkih slum-ova /,i sva ona poziranja generalske djece koja su si mogla priuštiti full hipi ili punk opremu – skoknu do Londona i ostave 1000 funti u Carnaby st. ili u Westwood-ice u Kings Road-u. Onda se zamantana jugo buržoazija / ko je onda imao lovu za drogu osim njih/ namjesti na svojim štacijama u poze za slikanje kao da su na venecijanskom festivalu. Neš ti faca ! Neš ti hipija i pankera ! Bili su baš ko današnji punk freaks po Camden-u. Ovi zadnji barem zarađuju kao originalni londonski suvenir.

Što se tiče aktivizma, jedanput sam otišla na studentski skup i pošto su mi bili kontradiktorni, neartikulirani i nebulozni, nisam se priključila. Onda su me u Makarskoj brisali iz evidencije SKJ jer se nisam aktivirala. Kao da su studentske demonstracije bile dirigirane od CK. A možda su i paradoksalno bile. Poslije sam se radi posla opet «aktivirala»u SK, pa sam bila toliko aktivna / pokušavala na poslu i primjenjivati u praksi razne samoupravne sporazume - još uvijek mislim da smo imali najbolji ikada osmišljeni koncept socijalne države/ da su mi prijetili da će me izbaciti kao antidržavni element. Kad sam se pomirila s no frks u partiji i pasivizirala, dugokosac Spike, koji je bio sekretar u Tučepima, me bris'o iz evidencije jer se nikako nisam htjela «izjasniti». Pobogu kome i o čemu ?! Da nisam normalna ni po pitanju -biti na partijskoj liniji-? Sad sam vanstranački aktivna u Forumu žena SDP-a / drugarice moje, volim vas ! /.Danas se to može, ali ja više ne mogu spojiti 3 stvari istovremeno, a to je : misliti svojom glavom, biti slobodan i biti lojalan.

Sada smo u Hrvatskoj kao malo tolerantniji prema pojavnom, ali nije preporučeno ne biti u trendu koji ti nameče konzumerska mašinerija.
U nama, proglašenima -van normale- u neka davna vremena, bez obzira što smo over 50, još uvijek «svijetli» neki nevidljivi žig po kojem se na ulici prepoznajemo kao da imamo ugrađeni infracrveni detektor. Ako ništa drugo onda nas izdaje iskra u očima kad vidimo klince / naprid crusties ! /koji svojim imidžom iskazuju stav koji, nadamo se ima pokriće, i koji strše iz današnje –normale- štancane gomile šetajućih klonova poznatih estradnih zvijezda, silikonskih sexi pop pevaljki, slavnih nogometaša, uspješnih, poduzetnih….

Hvala ti Veseljko baš si me inspirira.
Al ja bi tebe, Fistu i Ringa ipak smjestila u bitnike.
Naročito tebe, remember « On the road» ?



A portrait of an artist as a young man.
Također makarski DJ pionir u Ožićevoj Konobi i Tučepskom domu mladih.

Takmičenje u pjesničkom prevođenju još traje :

UNTITLED

Carlos Barbarito, trans. Brian Cole

What does the wind want
that blows this morning, what claims
does it make on us, placed
between a past that persists
and a future that is hardly a yearning, a
sketch?
We do not know.
For now
only the grass sways growing by the
roadside
and carries our voices
a little closer to the horizon.


Post je objavljen 01.03.2007. u 19:35 sati.