Završavam leđni dio ponča za kćer, pa mi je teško odložiti pletivo. Tako "dreždim" budna do ponoći i ujutro teško ustajem. Društvo mi rade uglavnom liječnici, dijagnostičari, kirurzi i forenzičari koje i ne moram gledati ne odvajajući pogleda s ekrana, mogu ih i slušati. Tako je misao vodilja dr. Gray preksinoć bila (nastavak od prošlog ponedjeljka) "... što biste radili danas kad biste znali da vam je to zadnji dan u životu?"
Moram priznati da me kopkalo to što sam prvo pomislila kako ne bih vikala na djecu i tjerala ih da urednije izvršavaju svoje svakodnevne obaveze, nego bih im dala na volju. Možda izlet, kino, izležavanje pred hrpom crtića, prežderavanje pizzom. U svakom slučaju, nisam poželjela otputovati u npr. Dubai ili vidjeti Maccu Picchu ili neko drugo, egzotično mjesto!
Peče li to mene savijest što nisam više s djecom ili jednostavno mislim da mogu više!??
Od svih dragih ljudi na svijetu, moja su mi djeca najpoželjnije društvo za takve trenutke. No, možda i nisam ja razlog tome, već oni! Njima bi to više značilo nego bilo kome drugome, oni bi takve trenutke najviše znali cijeniti. Možda ne u tom trenutku, ali kasnije bi znali koliko im je taj, tako proveden dan značio!
To je ta veza koju ne razumijemo dok nemamo vlastitu djecu. Ne cijenimo što smo nekome važni, dok nama netko ne postane tako važan! Ne suosjećamo s tuđim gubitkom dok sami ne iskusimo bol nepovratnog gubitka.
Hvala dragom Bogu, nisam izgubila nikog tako bliskog. Roditelji su uz mene i mogu im pokazati koliko cijenim njihovu bezuvijetnu ljubav, jer i sama bezuvijetno volim!
Vidjeti tugu roditelja nad bolesnim ili izgubljenim djetetom je prizor koji smekša i najtvrđe srce! Još kad je taj roditelj tvoj, a dijete si ti...! Uskoro ću se opširno raspisati o detaljima, jer će mi biti 1. rođendan! ali ne mogu zaboraviti trenutak kad sam u bolesničkoj postelji postintenzivnog odjela Zagrebačke zarazne bolnice primjetila svog oca koji izlazi na balkon sakriti suze. Nije htio da ja vidim da plače... ne znam da li su ga preplašile informacije o ozbiljnosti moje bolesti ili ga je jednostavno ganuo pogled na bolesno dijete, ali meni je i sad teško kad se sjetim! Valjda i zato što ga u potpunosti razumijem!!!
Zato, svjesnog zadnjeg dana mog života ne bih sebi bila važna ja, nego moja djeca!
I drugi ujak mi je prije godine i pol umro od kacinoma, i posljednje suvislo što je rekao ujni, dva dana prije smrti je bilo: "Nemoj plakati zbog mene, jer meni nije žao kaj idem, nego mi je žal kaj vas ostavljam!"
Ali, čovijek ne može znati da mu je upravo danas takav, zadnji dan, pa nam nema druge nego se truditi živjeti svaki dan barem djelomično kao da je zadnji...
Post je objavljen 28.02.2007. u 23:04 sati.