"Nisam izgubila sebe odjednom. Izbrisala sam svoje lice tijekom godina ispirući svoju bol, jednako kao što voda ispere rezbarije u kamenu"
Amy Tan
Može li jedno najobičnije :"Kako si?" izazvati oluju u nama?
Naravno da može.......to pitanje može pokrenuti neviđenu erupciju zatomljenih emocija, može učiniti čuda u trenutku, može nas spasiti ili uništiti...ili sve odjednom.....
Naš život nosi svoje......malo nas tuče, malo nervira, malo urla na nas, malo nas razvlači, ponekad ostavi tek površinsku ranu, a ponekad su potrebni mjeseci da rana zaraste....neke ne zarastu nikada.
U tim momentima kad smo na "Vi" sa gospodinom životom budimo blagi prema sebi.....nemojmo se dotući, to je ionako posao nekih drugih ljudi kakvi ne želimo biti.....Svaki je naš osjećaj stvaran, svaki strah i strepnja normalni, sve ono što čovjeka protrese, što mu okupira dušu itekako je vrijedno...
Tako sam se ja sinoć uhvatila u koštac sa svojim strahom....
Prije nekog vremena dogodila mi se trudnoća, nakon dugog čekanja......bili smo presretni,preplašeni ali presretni, i nažalost nisam dobila dijete, dobila sam valjda svog anđela čuvara tamo gore....Dugo vremena mi je trebalo da ponovno pokušam, da se odvažim na tako nešto.....strah je bio ogroman....a pitanja tisuće....
A onda sam odlučila....sada sam spremna......i moje je tijelo spremno, neću se ni usuditi sumnjati, jer znam da i Bog voli hrabre i odvažne ....neću se ni preokupirati, jednostavno sad znam da to opet želim ,ali ne inzistiram...ne forsiram....jednosatvno sam se odlučila prepustiti.......
Odlučila sam da je glupo u strahu i strepnji malo po malo gubiti sebe...jer čovjek sebe ne izgubi odjednom, nego korak po korak, neprimjetno....
Ja se lagano vraćam sebi.....sitnim koracima....lijepim gestama prema mom duhu- jedna za drugom......sitnim koracima kojima će , vjerujem, odzvanjati moj dom u skoroj budućnosti.....
Post je objavljen 28.02.2007. u 14:04 sati.