12. Opijanje-Carolina Knap-ljubavna priča
("Naklada Zadro", 1997; Biblioteka "Z")
Napisao:Silvio Salamon Jazbec
Evo što se dogodilo: zaljubila sam se,
a zatim, kad je ta ljubav stala razarati
sve do čega mi je bilo stalo,
morala sam se od nje rastati.
(iz Proslova)
Stara mudrost poučava: ako vam glava govori jedno, a srce drugo, prije nego išta kažete, morate odlučiti imate li bolju glavu ili bolje srce.
Te dvojbe sam, u slučaju dojmova o knjizi Caroline Knapp pošteđen, jer srce i glava govore da se radi o vrijednom, poučnom i poticajnom djelu, kako za mene osobno, tako i za ostatak populacije liječenih alkoholičara, no još više za sve one koji ne apstiniraju.
Kad su rumunjskog dirigenta Sergiua Celibidachea zamolili da navede najljepši kompliment koji mu je ikada upućen, odgovorio je da se to zbilo dok je još bio vrlo mlad, u drugoj godini njegove karijere, kada mu je nakon koncerta prišla jedna članica orkestra i rekla: Baš tako! Ne prekrasno, ne odlično, ne maestralno ili briljantno, već dirljivo jednostavno - baš tako. U njoj i dirigentu dogodila se kongruencija doživljaja glazbenog djela; a to je upravo savršeno. Pročitavši knjigu Caroline Knapp, i ja sam rekao: Baš tako!
Uskliknuo sam na taj način, ne samo zato što se moja i autoričina Ilijada i Odiseja pijenja, liječenja i apstinencije - s uvažavanjem različnosti spola i sociokulturnog miljea - gotovo poklapa, nego i s razloga dubine zahvaćanja u jedan ovovjeki alkoholizam, zbog veličajnosti njegovog prikaza i snage dobropoznate lapidarne poruke koja iz knjige izlijeće poput repatice: ne pij i rasparaj svoju malu crnu haljinu od streča; odnosno (prevedeno na alkohološki rječnik): apstiniraj i mijenjaj način života.
"Poslije preseljenja, negdje u šestom mjesecu apstinencije, posjetila me je prijateljica Jane, pa smo pristupile obrednom rezanju crne haljine od likre. Bila je to radosna prigoda, i planirale smo je nekoliko dana unaprijed.
Jane je jedna od mojih najprisnijih prijateljica iz AA-a, pametna i promišljena četrdesettrogodišnjakinja s prekrasnim smislom za apsurdno, i kad je toga poslijepodneva došla k meni, oči su joj plamtjele.
- U redu - rekla je - gdje je?
Otrčala sam na kat i uzela haljinu, pa smo je zajedno držale u kuhinji pri svjetlu. Skinuta s vješalice i bez tijela koje bi je proširilo, haljina je bila široka dvanaestak centimetara, nalik na dugu zgužvanu cijev s dugim zgužvanim rukavima koji su visjeli.
Oboje smo se stresle pred tim simbolom vrlo nesretnoga, nesigurnog, alkoholom natopljenog vremena, a kad je Jane posegnula za škarama i obavila prvi obredni rez, osjetila sam u srcu nešto nalik na svjetlost, kao da se dio mene okrenuo prema suncu.
Izrezale smo haljinu na desetak komada i odlučile dati po komad svim mojim najprisnijim prijateljicama da ga bace u moju čast, po vlastitu nahođenju (moja je sestra svoj komad izbacila na autocesti Massachusetts Turnpike). Zatim smo izišle i prišle obrednom spaljivanju kratkog crnog kombinea. Smotale smo taj mali, čipkasti odjevni predmet u loptu, poprskale ga benzinom za upaljače i zapalile na roštilju.
- Aha! - izustila je Jane. - Kraj jedne ere!
Ja sam se smiješila i smiješila, i dok se dim sa zapaljenog kombinea u krugovima dizao u nebo, pitala sam se stiže li dio toga dima do mojih roditelja, vide li me njihovi duhovi, znaju li da sam na pravom putu."
(iz XVI. poglavlja)
Američka novinarka Caroline Knapp podarila nam je u svome recentnom literarnom djelu Opijanje: ljubavna priča- duboko iskreni, gotovo ispovjedni prikaz vlastitog alkoholizma, jednog od 15,3 milijuna USA alkoholizama danas. Raskošnim, počesto epskim fresko potezima, ali i sitnim preciznim vinjetama kakvog novovjekog Julija Klovića, tipično ženski blagoglagoljivo i tipično ženski toplo, no u isto vrijeme žurnalistički analitično uronila je u svoju egzistenciju bremenitu ovisnošću o alkoholu.
Učinila je to s odlučnošću fotografa National Geographica i lepršavom vještinom zrele balerine.
U zemlji gdje "industrija vina, piva i žestokih alkoholnih pića troši godišnje više od milijardu dolara na reklamu" (O'Brien i Chafetz), no gospodarski gubici zbog alkoholizma iznose oko 100 milijardi dolara (prema izvješću National Institute on Alcohol Abuse and Alcoholism iz 1994. god.), a u svako doba, kako otkriva Nan Robertson u svojoj knjizi, pola svih bolničkih kreveta zauzimaju alkoholičari, nimalo nije - sudeći po riječima Knappove - lakše apstinirati nego u razdrtim balkanskim prostranstvima, gdje su rakija i čvarci tvrdokorni miljokazi životnog puta.
Apstinencija se očito slabo cijeni i manjkavo podržava od strane goleme većine društava na kugli zemaljskoj, pa tako i visokorazvijene sjevernoameričke demokracije, u tom smislu ne treba imati iluzija.
Ono što je slično siromašnome hrvatskom i bogatome američkom društvu, a razvidi se iz stranica knjige Caroline Knapp, jest impresivna pokrivenost egzistencije liječenih alkoholičara (u SAD: rehabilitiranih alkoholičara) mrežom klubova liječenih alkoholičara, tj. AA klubova u Sjedinjenim Državama. Bez obzira na sve različnosti, te apstinencijske oaze nanovo-stvaranja uistinu figuriraju kao klica doslovno zdravijeg društva kojem bismo svi trebali stremiti - opstanka radi.
"Caroline Knapp diplomirala je s magna cum laude na Sveučilištu Brown 1981. godine. Danas je vanjska urednica časopisa New Woman i britanskog Cosmopolitana, kao i kolumnistkinja Boston Phoenixa u kojemu je četiri godine uređivala rubriku o suvremenom načinu života. Uz ostale, njezine su članke objavljivali i Madmoiselle i The Utne Reader. Njezina prva knjiga, Alice K.'s Guide to Life, objavljena je 1994. godine. Živi u Cambridgeu, u saveznoj državi Massachusetts. "
(iz Bilješke o piscu)
Eto: Caroline Knapp, kako to - da parafraziramo Gorkoga - gordo zvuči! Ono što ne piše u gornjim recima, sadržano je posve sigurno u autoričinoj duši - i najvrednije je apsolutno pregnuće čitave njezine osobnosti - apstinencija. ("Odluka da prestanem piti bila je možda moja prva prava zrela odluka uopće." /str. 200/)
Caroline Knapp rehabilitirana je i resocijalizirana alkoholičarka; Caroline Knapp napokon živi život, bez isforsiranih vilenjaka i pustopoljina snoviđenja; pijanih, mamurnih ili ekscitiranih putešestvija tragično izgubljene američke intelektualke na razmeđu tisućljeća. I baš kao što su Inke bez poznavanja kotača, luka, aritmetike, pisma, žbuke i željeznog oruđa sagradile 23 tisuće kilometara cesta preko čitavih Anda, tako i Caroline Knapp ispisuje knjigu o sebi, a da se još pravo nije niti upoznala, te nam se čini kako tek u posljednjih tridesetak stranica njezine ispovijedi i sama naslućuje pravu sebe, do čega je moglo doći tek nakon poštenog osvještenja i otrežnjenja.
Sve govori protiv toga da su Inke mogle sagraditi Machu Picchu, a one su ga ipak izvrsno sagradile; sve govori protiv toga da bismo mogli pisati knjige o svojem životu nakon par godina apstinencije - a mi ih eto ipak izvrsno pišemo.
Na tragu Bilješke o piscu: tko smo zapravo svi mi - pijani i trijezni, bolesni i zdravi. Jesmo li, dakle, ubuđala titula, ispis na bankomatu, genealoško stablo, izlizana fotelja, domovnica, prignuto koljeno pred mramornim oltarom, zlaćana burma ili smo ipak samo krhka bića kojima su stotine tisuće godina u nejake lubanje utisnule goleme misli i razdiruće osjećaje.
Taj bedem racionalnih piramida i nepregledne emotivne vode, uz jedno sveprisutno no predaleko sunce, srž je svakog identiteta, a sve ono što nam daje sumnjivi blagoslov obitelji, nacije, religije, znanja, bogatstva i moći, tek je tijesna krabulja što nas skriva pred samima sobom, baš kao što su svi osim Lude i Cordelie podržavali kobnu samoobmanu kralja Leara.
Za mene, takvog kakav već jesam, najzanimljivija je odrednica Caroline Knapp kao moje kolegice u apstinenciji: ja sam jedan od cca. 28% onih koji apstiniraju duže od 18 mjeseci, a ona je jedna od cca. 15% onih koji apstiniraju duže od četiri godine.
I time smo u alkohološkom smislu gotovo jednoznačno određeni. No to dakako nije sve što nas povezuje i razlikuje, ako ne i razdvaja. Moj i njezin alkoholizam; moja i njezina apstinencija - slični su i drugačiji, u mnogočemu oprečni. No, umjesto da ovdje po trideseti put do iznemoglosti govorim o tom "samome sebi", uronimo radije u jednu prekrasnu ljubavnu priču.
A ta ljubav počinje kao ljubav prema alkoholu, da bi - pretrpjevši preobrazbu ravnu posljednjem činu antičke tragedije - postala ljubav prema samome sebi.
Sama knjiga podijeljena je na Proslov i šesnaest poglavlja: Uvažavajući starorimsku uputu "ne sutor ultra crepidam" (neka cipelar ne ide dalje od cipele), neću se ovdje baviti svime onim čime se bavi autorica u svojoj knjizi - iako to nipošto nije nebitno - već ću nastojati raščlambu ograničiti na obradu alkoholnog problema.
Proslov
Već u Proslovu, knjiga - rekli bismo - maltene započinje krajem priče, preciznije: početkom kraja jedne dvadesetogodišnje opsesivne ljubavne veze (s alkoholom kao pseudopartnerom), tri mjeseca prije zgasnuća samoga tog razornog odnosa. Spisateljica priča što ju je to neposredno ponukalo da ozbiljno porazmisli o prestanku pijenja. Caroline opisuje nezgodu, kada si "u dvostruki klokanski zagrljaj" nakrca Elizabeth i Juliju, dvije kćerkice svoje najstarije prijateljice Jennifer, i potom s njima pada na pločnik. Djeca prolaze neozlijeđena, a Caroline lomi koljeno. Shvativši da je jedini uzrok nesreće njezino potpuno pijano stanje, počinje ozbiljno razmišljati o potrebi prestanka svojeg pijenja, što tri mjeseca potom i realizira.
1. Ljubav
"Ljubavna priča. Da, ovo je ljubavna priča. To je priča o strasti, putenu užitku, jakoj privlačnosti, pohoti, strahovima, požudi. O jakoj, neutaživoj potrebi koja te kida.
O opraštanju od nečega bez čega ne možeš zamisliti život." Caroline priča o svojem zaljubljivanju u alkohol. Spominje susjedu Elaine, koja joj je dugo vremena služila kao negativni uzor i generator obmane. ("Od piva se udebljala, a od votke postala neuredna. Sjedila bi tako na sofi s bocom u ruci i plakala, lica razmazanog od suza i maskare...
Nisam bila tako grozna; nipošto tako grozna.") O tome kako alkoholičar počinje ne zapažati; autorica primjećuje drhtanje ruku i popucane kapilare na licu, ali: "Borila sam se da se na to ne obazirem, onako kako se žena snažno i lukavo bori da krivo protumači hladnoću što ju je osjetila u glasu svojega dragog."
2. Dvostruki život 1
Poglavlje u kojem se opisuje tzv. alkoholičar koji izvrsno funkcionira. "Izvana je ležeran i sređen, iznutra uznemiren, nesređen i očajnički tajanstven, ali se to na njemu ne vidi, nikada ne vidi." Autorica piše o svojem dugogodišnjem poslu urednice rubrike Suvremeni način života u alternativnom tjedniku Boston Phoenix; svakog četvrtka izlazila je u tom listu njezina kolumna u kojoj je pisala o svakidašnjici kroz usta izmišljene junakinje Alice K., u stvari: njezinog alter ega, "izmučene i nesretne tridesetogodišnjakinje". Govori o svom uspješnom radu, te alkoholizmu koji je istodobno živjela.
No, priznaje: "Iza moje produhovljene, profesionalne fasade skrivali su se oceani straha, čitave rijeke sumnje u samu sebe. Na jednom sastanku AA čula sam kako opisuju alkoholizam vrlo jednostavno kao 'strah od života' i to mi se činilo kao vrlo zgodan sažetak stanja."
O ekstremima: "Alkoholičar je ružna riječ, bez obzira na nekoliko desetljeća edukacije o toj bolesti.
Izrekneš li je naglas, vjerojatno ćeš još pred očima imati tipičnu sliku ispičuture što se jedva drži na nogama - starije osobe, obično muškarca, kako tetura ulicom, čvrsto stišćući smeđu papirnatu vrećicu. Patetična slika beznađa ili opačine... Zapravo, totalne pijane propalice samo su iznimke, jer čine tek tri do pet posto alkoholičarske populacije, tek mali dio.
Golema većina nas ubraja se u mnogo ranije stadije bolesti: mi smo alkoholičari ranoga i srednjeg stadija, te godinama izvanredno funkcioniramo u većini vidova svojega života." Osamdesete godine, "desetljeće neumjerenosti" poklopilo se s njezinim dvadesetima, kada je bila u porastu tolerancije po Jellineku.
Obožavala je vino, a sredinom osamdesetih, oko njezine 25. preselila se u Boston, baš u vrijeme kada su širom grada nicali otmjeni restorani s bogatom ponudom vina. U fazu baždara ušla je sa svojim tridesetim rođendanom.
Otkriva nam tajnu "klasične logike alkoholičara koji funkcioniraju": "s vremenom piće postaje nagrada, velika naknada za našu sposobnost da preko dana držimo sve konce u rukama, da ih tako čvrsto držimo."
3. Sudbina
Poglavlje o obiteljskoj situaciji i nasljednim faktorima. Analiza pojedinih alkoholičarskih obitelji. Primjer prijateljice Abby: "Iz irske je obitelji, alkoholizam potječe još iz doba krumpirišta, prije nekoliko stotina godina. Majka joj je alkoholičarka, a alkoholičari su i petero od šestero majčine braće. Svi osim Abbyne majke u braku su s alkoholičarima. Od Abbynih dvadeset i osam bratića i sestrični, također su gotovo svi alkoholičari. Ne treba ni reći da je i sama Abby alkoholičarka." Caroline Knapp upoznaje nas sa svojom obitelji.
Otac Peter, ugledni psihoanalitičar iz protestantske obitelji, predavač na Medicinskom fakultetu Bostonskog sveučilišta tijekom 49 godina, gdje je i držao katedru psihosomatske medicine, predavač psihoanalize na Bostonskom institutu za psihoanalizu, predsjednik Američkog psihosomatskog društva.
Majka Jean, akademska slikarica iz židovske obitelji bogatih industrijalaca, potomaka ruskih Židova. Sestra Rebecca i brat Andrew. Polusestra Penny i polubrat Wicky, sin Petera i njegove žene iz prvog braka Shelby, alkoholičarke. (Došavši u njihovu obitelj s 10 godina, Wicky umire s 32 godine, kao žrtva alkoholne embriopatije.)
"Updikeova obitelj, Cheeverov klan: smireni, obrazovani, aperitiv u sedam sati." U kući se neprestano nelagodno osjećala, kao da je na "psihijatrijskom kauču"; sve se analiziralo do besvijesti, zahtijevao se uvid. Jedina mogućnost da uspostavi normalni ljudski kontakt javljala se uz posredstvo pića, martinija ili vina, u kući ili restoranu, što je zarana počelo, već u pubertetu.
Sjeća se zgode kada su otac i ona prvi puta objedovali u restoranu, početnu nelagodu tjera vino: "No zatim je došlo vino, jedna pa druga čaša.
I u neko doba za ispijanja druge čaše, prekidač je škljocnuo.
Od vina sam se stala topiti, glavom mi je prostrujala blaga toplina, činilo mi se da se u toj čaši skupila sva sigurnost istočena iz te boce i prelivena između nas. Ne sjećam se o čemu smo razgovarali te večeri, ali dobro znam da je nelagoda nestala i ustupila mjesto nečemu nalik na ljubav."
("Kao da piješ zvijezde..., kako to opisuje Mary Karr u svojim memoarima Klub lažljivaca... Kao da se veliki suncokret otvara u samom središtu mojega bića.") Hladnoća odnosa. "Kao djevojčica i poslije nisam nikada čula roditelje da kažu volim te, ni nama ni jedno drugomu."
4. Glad
"Dosta? To je alkoholičaru strana riječ, posve nepoznata.
Nikada nije dosta, takvo što ne postoji. Uvijek tražite tu sigurnost, uvijek mislite na nju, uvijek osjećate veliko olakšanje kad s prvim pićem osjetite toplo zujanje na zatiljku, uvijek težite za tim da održite taj osjećaj, da ga pojačate, još, još, da ga ne izgubite.
Moja znanica Liz zove alkoholizam bolest još, misleći time na pohlepu kakvu mnogi od nas osjećaju za alkoholom, nasilno posezanje, opasnost da će nam ga netko uskratiti i uvjerenost da ga nikada nećemo imati dosta. Još je za alkoholičara uvijek bolje; još je potrebno.
Čemu dva pića ako ih možeš popiti tri? Čemu tri ako ih možeš popiti četiri? Zašto stati? Zašto i kako?"
Govori se o specifičnoj vrsti gladi, gladi za alkoholom. ("Većina alkoholičara koje poznajem proživljavaju tu glad mnogo prije negoli popiju prvu čašu, tu čežnju za nečim, nečim izvan njih samih što će im donijeti olakšanje, utjehu i zadovoljstvo.")
"Ako neki ljudi znaju da su dosta popili, a vi to nikada ne znate, onda vam je to jedini, najjači dokaz da je alkoholizam zapravo bolest, da ima snažne psihološke korijene, da alkoholičarovo tijelo naprosto drukčije reagira na piće negoli nealkoholičarevo.
Čim sam počela piti, jednostavno nisam znala kako i kada stati; tomu je pridonijela i potreba, koja se uvukla u sve pore, pa se nisam htjela odlučiti za prekid.
Moj prijatelj Bill objašnjava to svojoj majci, kojoj je vrlo teško prihvatiti alkoholizam kao bolest i koja čvrsto vjeruje da bi se on mogao obuzdati samo kad bi pokazao dovoljno volje, pa kaže:
'Mama, kad budeš slijedeći put imala proljev, pokušaj se obuzdati!'
Možda grubo rečeno, ali jasno." Ovisnik je - po definiciji AA pokreta - "netko tko traži fizička rješenja emotivnih ili duhovnih problema". (vidi str. 47)
2. Tračak
Poglavlje-intermezzo. Tračak nade pruža psihijatar: "U jednom trenutku sam stala, a zatim ga tihim glasom upitala: - Mislite da ću morati prestati piti? Moj psihijatar nije osoba koja daje velike izjave ili nudi izravne savjete. No toga poslijepodneva pogledao me je i rekao: - Da. Mislim da biste morali." Prvi odlazak Anonimnim alkoholičarima u Back Bayu.
"Slušala sam toga mladića kako priča i osvrnula sam se prljavom prostorijom, gladala starce kako piju kavu iz plastičnih čaša i pomislila: ni slučajno. Ma, ne dolazi u obzir. Ovo nisam ja. Ne spadam ovamo. Otišla sam čim je sastanak završio. Mislim da sam bila uvjerena kako se više neću vratiti..."
13. Dvostruki život
Uz neodgovarajuću vezu s Julianom, Caroline si dodatno komplicira život započinjanjem odnosa s Michaelom, slobodnim umjetnikom i ilustratorom časopisa.
U odnosu s Julianom - genetičarskim rječnikom rečeno - Caroline je recesivna, a on dominantan, u odnosu s Michaelom, Caroline je dominantna, a on je recesivan. Naporan i besperspektivan uzajamno kompenzacijski odnos u trajanju od četiri godine; "paralelni slalom" daleko intenzivniji od onog iz prošlosti kada je u isto vrijeme živjela s Davidom, a spavala i s Rogerom.
"Život postaje velik, glomazni skup prizora", kaže autorica, "a ti možeš samo igrati svoju ulogu: uđi lijevo na pozornicu, iziđi desno s pozornice, izgovori tekst uloge, moli Boga da kritičari ne dođu na predstavu." Prva od dvanaest AA-stepenica na putu prema odvikavanju glasi: "Priznali smo da smo nemoćni pred alkoholom, da ne možemo više vladati svojim životom." "Taj dvostruki život kao da me je prerastao, kao da je živio svojim životom."
14. Na dnu
Na dne, piše Gorki 1902. A autorica - vjerojatno parafrazirajući naslov te socijalne drame - propitkuje "kako nisko moraš pasti prije negoli prestaneš. Koliko se sve mora pogoršati?" ("Pa, mislim da tresnuti na dno zapravo znači umrijeti. Treba iskočiti iz lifta prije negoli padneš na dno", odgovara Chris, kolega s rehabilitacije.)
Njezina prijateljica Abby "sunovratila" se nakon silovanja; Janet kad joj se raspao brak; Mary Ellen nakon "astralnog doživljaja" na autoputu; Troy nakon financijske propasti, kad je shvatio da mu je ostao samo jedan "crno-bijeli televizor s ekranom dijagonale 30 cm i boca džina"; Richard nakon pokušaja suicida; Ginny nakon saobraćajke. Caroline je počela padati lagano kao ranjena labudica, nakon smrti oca u travnju 1992. i smrti majke godinu dana poslije.
"No skok u ponor nije i pad na dno. Pravo prizemljenje, prizemljenje koje je tako konačno da shvaćaš kako moraš izići iz tog prokletog dizala jer ćeš inače umrijeti, zahtijeva neuhvatljivu kombinaciju očaja i dostojanstva koju u AA zovu 'darom očaja'." Njezin pokojni otac govorio je: "Spoznaja je gotovo uvijek novi raspored činjenica." Tragom te misli, autorica konačno obrće ukletu jednadžbu: "Uvijek sam mislila: pijem zato što sam nesretna... možda sam, samo možda, nesretna zato što pijem."
Tog poslijepodneva, nakon što je doprijela do dragocjene spoznaje, Caroline moli sestru psihijatricu da joj nađe program liječenja od alkoholizma. Dva mjeseca kasnije, 19. veljače 1994. popila je zadnje piće.
15. Pomoć
Posljednjih trideset stranica knjige (od 183. do 213) posvećeno je liječenju od alkoholizma, tj. kako to u Americi biva: programu rehabilitacije i programu resocijalizacije.
No ne treba smetnuti s uma da je AA-sustav zasnovan na drugačijim načelima: umjesto dogmatičnog "zahtjeva trajne apstinencije" (s kojim smo se mi srodili), nameće se tipično američki, pragmatični "zahtjev apstinencije dan-za-danom", što je samo naoko isto. Također ne treba zaboraviti da na sastanke AA klubova dolaze i ljudi koji nisu prestali piti, kao Caroline pet godina prije svoga liječenja. To su samo neke bitne razlike, kojih inače ima mnogo. Kad je prestajala piti, autorica pušta ploču country pjevača Dwighta Yoakama: "You're The One", osjećajući da napušta "najvjernijeg prijatelja i ljubavnika". Potom odlazi u Centar za rehabilitaciju Beech Hill u Dublinu (alkoholizam i narkomanija). Prolazi sustav 12 trijumfalnih stuba.Mukotrpan proces odvikavanja. Autorica svjedoči: "Kad se počnu tijezniti, neki ljudi doživljavaju klasični 'ružičasti oblak', euforiju koja potječe od osjećaja da napokon nešto ČINIŠ, da prvi put preuzimaš vlast nad svojim životom u vlastite ruke." Na str. 187. opisuje kako se prvi put trijezna nasmijala. Okrutnost statistike: "Pogledajte osobu desno i osobu lijevo od sebe. Od vas troje, samo će jedna uspjeti." (str. 188) "AA-mantre" ("No, odobravala sam osjećaj ispiranja mozga.", str. 191). Nakon Centra za rehabilitaciju, Centar za resocijalizaciju. Nakon toga AA. (U 90 dana 90 puta bila na sastancima kluba.). Svjetlo nove zore.
16. Ozdravljenje
Veliki (ili mali) finale. Priča o "Mitchovoj slavini, trijemu i živom pijesku" (str. 197) Maksima: "JOŠ JEDAN TRENUTAK PREGURAN BEZ PIĆA, JOŠ JEDNO BILDANJE EMOTIVNIH MIŠIĆA." Alkohol sada liči na "tijesne cipele, odahneš kad ih napokon skineš". Ispovijed žene u AA-klubu: "Prije negoli sam prestala piti, imala sam samo dvije emocije, tjeskobu i očaj. Sada ih imam toliko da ih ne mogu niti prebrojiti i neke su od njih smeće, ali su neke doista, doista ugodne." U trećem mjesecu apstinencije prekida s Julianom.
O Michaelu: "Ako sam ja bila u ratu, on je gotovo sve to vrijeme bio zadužen za sanitet." Priznanje: "Čar alkohola ne umire kad kažeš zbogom piću, kao što ne umire ni snaga koja te privlačila bezvrijednom ljubavniku kad ga napokon napustiš." AA-žetoni za apstinenciju: svjetloplavi za mjesec dana, blijedoljubičasti za dva mjeseca, tamnoplavi za tri itd. Od njezinih pet kolega s rehabilitacije četiri recidiviraju. Chris i Caroline apstiniraju. Caroline je navršila četiri godine apstinencije.
Za kraj ovog prikaza, prisjetimo se riječi francuskog pisca i pedagoga Fénelona: "Tko nije patio, ne zna ništa: ne poznaje ni dobro ni zlo, ne poznaje ljude, ne poznaje ni samoga sebe." Knjiga Caroline Knapp "Opijanje: ljubavna priča" - sažetak jedne samospoznaje, u muci iskristalizirane iz egzistencijalnog taloga patnje - daje uputu. Količinu globalnih patnji teško da možemo znatnije umanjiti (upravo da i mučenički žrtvujemo život za taj nesumnjivo plemenit, no utopijski cilj), ali količinu svoje muke i muke naših najbližih sasvim sigurno možemo svesti na prihvatljivu razinu već samom suštinskom preobrazbom vlastitog življenja. Caroline Knapp u tomu nam, kroz prikaz svoje alkoholičarske i apstinencijske povijesti, može umnogome pomoći.
Pročitajmo stoga knjigu "Opijanje: ljubavna priča", i mijenjanjem sebe - mijenjajmo svijet.
Post je objavljen 27.02.2007. u 00:08 sati.