ALKOHOL JE KRALJ:ALKOHOLIZAM, BOLEST BROJ DVA U SVIJETU, UZIMA SVE VEĆI DANAK I U OSIJEKU, U KOJEMU SE, PREMA NEKIM PROCJENAMA, ČAK 60 POSTO OBITELJI BORI S TIM PROKLETSTVOM
U Osijeku živi 10. 000 alkoholičara!
Autor: Ljiljana KOVAČEVIĆ
Ovisnost o alkoholu od pamtivijeka je jedna od najraširenijih ovisnosti u svijetu kojoj se mnogi nisu uspjeli othrvati. Alkohol ne bira žrtve i ne poznaje društvene slojeve. Mnogi alkoholičari odbijaju spoznaju o vlastitoj ovisnosti, dok više od 90 posto alkoholičara smatra kako pije samo umjereno. Neki pokazatelji govore o čak 10.000 alkoholičara u gradu Osijeku, a prema procjeni Kluba liječenih alkoholičara “Vladimir Hudolin” iz Osijeka, više od 40 posto Osječana su alkoholičari, dok je 60 posto osječkih obitelji zahvaćeno problemom alkoholizma.
“U Osijeku čak i djeca piju već od svoje devete godine, i to pretežito ona iz obitelji alkoholičara ili djeca imućnijih ljudi. Svaka druga osječka obitelj pati zbog alkoholizma i ne zna kako izići iz tog labirinta. S liječenjem alkoholizma treba početi što ranije. U Klub se mora redovito dolaziti, jer čim netko prestane dolaziti znači da je u recidivu, odnosno da je nakon prestanka uzimanja alkohola ponovno počeo piti”, upozorava Mijo Korman, predsjednik Kluba liječenih alkoholičara “Vladimir Hudolin”, koji je naziv dobio po imenu najpoznatijeg hrvatskog alkohologa, prof. dr. Vladimira Hudolina. Riječ je o jedinom Klubu takve vrste u Osijeku, iako ih je prije rata bilo petnaestak. Osnovan 2002. godine Klub trenutačno okuplja 31 člana za koje se organiziraju grupne terapije ponedjeljkom, obiteljske petkom, kao i individualne terapije koje provodi terapeut. Svaki član Kluba dobiva člansku knjižicu u kojoj se vodi točna evidencija o dolascima na terapiju.
PIO SAM KRADOMICE
“Ja, alkohol, kao prokletstvo prirode i prokletstvo vjekova, tvoj sam najveći neprijatelj i ubojica. Ako ti duboko uđem u krv, živce, dušu i postanem strast, moje žrtve moraju uživati, trpjeti, patiti i propadati. Bježi od moje opojnosti ako hoćeš biti sretan čovjek. Od svih strasti na svijetu, najružnija sam strast iz koje izviru i druge zlokobne strasti. Ja sam najkrvavija, najstrašnija i najbezobzirnija zvijer koja napada i upropaštava ljudski rod. Razaram ti srce, mozak, živce, cijelo biće. Razaram ti snagu, dostojanstvo, čast i dom. Moj zloduh goni te kada zamijeti da si u nevolji, kada ti duša pati, i ako si nerazuman, lakomislen i malodušan, neosjetno padaš u moj vrtlog”, citira Mijo Korman riječi iz teksta pod nazivom “Krvava istina”. Riječi su to koje svjedoče o proživljenom paklu iz kojeg se teško pronalazi izlaz.
“Ostao sam kao kamen na drumu. Svi su me ostavili. Prestao sam piti, ali alkoholičar u našem društvu uvijek ću biti. Ostao sam kao drvo u šumi bez lišća, rijeka bez vode. Nemam kome da se žalim što mi alkohol uzima sve”, citira Korman riječi iz ispovijesti bivšeg alkoholičara. Dodaje kako alkoholičar ne bira što će popiti, od rakije, piva, vina ili konjaka, čega god se dohvati. Čim se probudi, pijanac, kaže, odmah ujutro odlazi u gostionicu. Napomenuvši kako već sedam godina ne pije, predsjednik Kluba Korman priznaje kako je godinama pio kradomice. Zbog problema s alkoholom ispaštala je njegova supruga i obitelj. “Uvijek kad bih pijan došao kući tvrdio sam kako “nema šanse” da sam nešto popio. Kao tesar radio sam 22 godine u “Gradnji” i tada sam imao hrabrosti penjati se po skelama”, kaže Korman napominjući kako se polako počeo trijezniti kada su mu sinovi krenuli u srednju školu. Nakon odlaska u mirovinu odlučio je “stati na loptu”. “Već sedam godina ne pijem ni kapi. Sada me ni najmanje ne vuče želja za alkoholom, čak ni u svatovima ili nekom drugom slavlju. Za mene je najbolji način liječenja u našem klubu u kojem se družimo, pijemo sokove, prelistamo mjesečnik “Alkohološki glasnik”, dok na obiteljskim terapijama pričamo tko je što radio proteklog tjedna, tko je kome otišao u posjet, pročitamo neku temu te provjerimo je li netko u recidivu”, kaže Korman ističući kako je u svemu bitna obiteljska potpora.
STRAH OD ŽIVOTA I ODGOVORNOSTI
“Znao sam koja se gostionica ujutro prva otvara, a sada su sve te gostionice u Retfali zatvorene. Umjesto kave u šalici pio sam “hladni čaj”, a ono unutra votka. Na kraj nam nije mogla stati ni gradska “prohibicija”, odnosno pravilnik o zabrani točenja alkohola prije devet sati ujutro donesen u vrijeme Kramarićeve ere, priča bivši liječeni alkoholičar Ivan Orgulan koji je sada jedan od šestorice počasnih članova Kluba “Vladimir Hudolin”, u koji povremeno dolazi kako bi se, kako kaže, uvjerio u pojedinačni napredak drugih u liječenju.
“Uvijek se nađe neki razlog i dobar povod da se “zalije” neki događaj. Kad pijuckanje krene i “ventil” se otvori, alkoholičar ne poznaje granicu. Kad čovjek izgubi kontrolu, nema biranja što će popiti, samo nek' se toči”, priča Ivan Jović, član Kluba, napominjući kako se u nedostatku pravog pića, primjerice, u zatvoru ili nekim drugim ustanovama zna piti i losion za brijanje “Brion”, ali i alkohol za dezinfekciju rana ili čak antifriz, ako je pri ruci. “U noći kad vas stiska kriza, ne možete spavati, znojite se, strah vas je, a ne znate od koga i od čega, ujutro kao štene čekate pred vratima koja će se trgovina prva otvoriti. Trgovkinja se još nije stigla ni presvući, a vi odmah tražite alkohol”, priča Jović o paklu ovisnosti kroz koji je i sam prošao, dodajući kako je on za razliku od alkoholičara koji su bili inventar po osječkim “birtijama”, nakon posla odmah išao kući. “Odmah “letim” do boce, pijem malo-pomalo i tek onda mogu nastaviti s poslom. Kad “nalijem” svoju dozu, onda se smirim i opustim”, priča Jović napominjući kako je počeo piti iz obijesti jer mu je alkohol uvijek bio na dohvat ruke, dobivao ga je od drugih pa je u svojoj kući uvijek imao zalihe. “Bio sam više kućni alkoholičar jer sam uvijek radije pio u svojoj kući nego u gostionici. Alkoholizam je bježanje od istine, strah od života i odgovornosti. Kada sve zanemarite zbog alkohola, pate svi oko vas, a obitelji propadaju, upozorava Jović koji kaže kako je prestao piti prije godinu dana i sada kod kuće toči samo drugima. No, podsjeća kako je nakon dvije godine apstinencije ponovno počeo piti i zbog trovanja alkoholom završio na Hitnoj, a zbog liječenja dio vremena proveo i u psihijatrijskoj bolnici u Popovači.
“Što je veća kriza u društvu, više je alkoholičara. Svaka četvrta žena pije, a sve je više i učenika petih i šestih razreda osnovne škole koji posežu za alkoholom. Zavlače se po “ćoškovima” i opijaju, a po gradu se vječito može vidjeti mnogo odbačenih praznih boca, kažu naši sugovornici dodajući kako je potrebna veća kontrola prodaje alkoholnih pića mlađima od 18 godina.
GRUPNO LIJEČENJE KAO JEDINI SPAS
Dosadašnja iskustva pokazala su da je grupno liječenje alkoholičara jedina metoda izbora. Osnovu grupnog liječenja čini edukacija, psihoterapija i resocijalizacija. “U grupno liječenje mora biti uključena obitelj i radna sredina. Alkoholičar se mora liječiti sa svojim bračnim drugom i drugim članovima obitelji s kojima živi, jer se ne može liječiti sam. Bolest jednako pogađa njega kao i njegove najbliže, koji su podjednako poremećenog ponašanja koje trebaju izmijeniti, upozorava Đuro Tomić, terapeut za bolesti ovisnosti u Klubu liječenih alkoholičara “Vladimir Hudolin”, napominjući kako se uspjeh u liječenju alkoholizma može postići u 50 do 75 posto slučajeva. “Klubovi su biser u liječenju alkoholizma jer predstavljaju socioterapijsku organizaciju ili zajednicu u kojoj se liječe ovisnici o alkoholu. Iako je ranije zauzimao treće mjesto, alkoholizam je danas bolest broj dva u svijetu. Svjetska istraživanja pokazala su da se ne znaju točni uzroci zbog kojih netko počinje piti, jesu li možda organskog ili psihološkog podrijetla. Od svih bolesti najteže je liječiti ovisnost, upozorava terapeut Tomić ističući nekoliko učinkovitih načina u liječenju alkoholizma: metodu liječenja preko grupne socioterapije i psihoterapije, obiteljske ili potporne terapije, individualne, te medikamentozne terapije - uzimanjem lijekova Apaurin ili Normabel triput dnevno, te pola tablete Disulfirama svakog jutra, koji se uvijek mora piti pred nekim (pred suprugom ili drugima) zbog kontrole.
Članovi Kluba upozoravaju kako se osobe koje ne rade, a žele se izliječiti ne smiju skrivati u kući. “Oni koji su u radnom odnosu nerado se eksponiraju jer zbog toga mogu imati problema na svojim radnim mjestima. Ne možete nekoga natjerati da javno iznosi svoje probleme. Kod nas nema prisile, dolazi se dobrovoljno, a ako netko neće, ne možete ga na to natjerati”, ističu članovi Kluba naglasivši kako je veća sramota biti pijana budala nego se liječiti od alkohola. Za prekid ovisnosti o alkoholu potrebna je čvrsta volja, ali i stručna pomoć koje u Osijeku nema dovoljno, tako da alkoholičari ostaju bez značajnije podrške u liječenju, zaključuju naši sugovornici.
Sedam tipova alkoholičara
Prema tzv. zagrebačkoj školi na području Hrvatske koristi se podjela na sedam tipova alkoholičara: prvi piju svakodnevno, ali se ne napiju, drugi piju povremeno, treći piju samo određeno piće, a četvrti konzumiraju sve vrste alkohola. Peti tip alkoholičara opija se nekoliko puta mjesečno, a šesti više puta tijekom mjeseca, dok sedmi tip alkoholičara pije do besvijesti.
Post je objavljen 26.02.2007. u 23:14 sati.