Marketing
Stop playing with my heart
Pa... vidla sam ga danas. Napokon.
Poslije podne mi je njegov brat (N.) poslao na icq poruku, pitao me dal mi se da ići s njima u kino. Išli smo N., on, ja i njihov bratić. Prvo sam se rasplakala od sreće kad sam shvatila da ću ga napokon vidjeti! Jao, bila sam tako hepi. Kao malo dijete razigrano. Ruke su mi se počele tresti od nervoze, jer prošlo je već puno otkad sam ga zadnji put vidjela i samo sam željela pogledati u one tamne lijepe smeđe oči i znati da je on još uvijek tu negdje na svijetu.
I danas sam napokon vidjela te oči. Kako lijepe oči su to.
Koliko osjećaja se danas kolebalo u meni. Koliko previše osjećaja.
Tuga, sreća, zadivljenost, trnci... toliko osjećaja kojima ni ime ne znam.
Pričali smo i bilo je super. Išli smo na pizzu poslije filma, i onda su on i N. još poslije mene furali doma, pa su i išli k meni da vide moju Nedođiju! Bilo mi je drago što je ovdje. Tu u mojoj Nedođiji. I doći će opet.
I upoznao je moju mamu. I lijepo mi je bilo. I tako sam bila sretna. I tako sam se smijala. I na tren se cijeli svijet činio tako lijepim.
Ali sad opet imam problema s prihvaćanjem činjenice da nikad ne budemo skupa...
Post je objavljen 25.02.2007. u 22:53 sati.