Sinoć opet nisam spavala.Ne znam kako to opisati rječima.Osjećaj užasa me prati iz dana u dan.Stišće me čim ustanem iz kreveta.Gotovo je nemoguće normalno funkcionirati.Tijelo me drži 'za ruku' kroz sve aktivnosti.Sjedne svaki put kad zavapim.Nema u gestama mog tijela nikakvog odmora ni utjehe.U ustima mi je okus pepela i konačnosti.Po n-ti put proklinjem svoj živčani sustav.Kao da mi nije dosta ta bezrazložna bol lakoće svakodnevnog života, još ti glupi završeci dodavaju osjete opeklinama,porezotinama,struganjem kože...drhtanjem uglavnom.Oči su mi tako suhe da neprestano žuljaju.Ne želim gledati u njih jer izgledaju mrtvo.Poput one babe koju sam jučer vidjela na ulici.Ali ona ima oko 80 godina pa joj ne treba zamjeriti.Ponovo sam nesvjesno izgrebala nadlaktice.Mogu zaboraviti na kratke rukave ovog ljeta.Ožiljci neće stići izblijediti do kraja sedmog mjeseca.Raskopala sam kožu na bedrima češući je.Ne zbog svrbeža, naravno.Želim nestati.
Ne želim se oprostiti od svog tijela-veze s ovim životom.Želim nestati.
Ne želim nanositi bol ovom tijelu.Želim nestati.
Ne želim prezirati samu sebe ni druge.Želim nestati.Nestati-ispariti poput pjene.
Želim ostaviti svoje tijelo boljem vlasniku.
Raspršiti svoju životnu energiju u zaštitini obruč oko malobrojnih do kojih mi je stalo.
Želim .............................................................prestati neprestano drhtati.
Ostaviti svoje spoznaje drugima kao upozorenje.
Žvakati travu natopljenu kišom.
Pomirenje između tijela(životinja) i uma(lanac).
Zagrljaj između tijela(pas) i uma(leptir).
Opet su se posvađali.Nisam se probudila.Trznula sam se.Neprestano mi je pred očima titralo narančasto i htjela sam (u pidžami) istrčati vrišteći pred sunce.Ne želim to više slušati.OH,zabranila bih im svima da imaju djecu kad bih mogla.
Jedna stvar je snositi vlastite posljedice(jer ipak su odabrali jedno drugog za stvaranje obitelji).To što ja moram snositi njihove posljedice je neoprostivo.Ni sa čime se to opravdati ne može.
Mrzim ih.Volim ih.Gade mi se.
Roditelji.
Počela sam gubiti kontrolu.Poskliznem se i zateknem se kako povišenog glasa govorim nešto užurbano.To nisam ja.Bez obzira koliko potresena bila ja nikada ne povisujem ton svog glasa.
To nisam ja.JA ne raeagiram na bol jedva čujnim cviljenjem.
A ipak čujem:“Nemoj,molim te.Samo otiđi.Ja to ne želim slušati.Ne mogu to više trpiti.Odlazi i ostavite me samu.Želim biti sama.Dosta mi je svega.Doći ću kasnije kada budem spremna.Ne sada.“
Ali nitko me ne sluša.Samo nastavljaju dalje.
I onda se poskliznem:“JESAM TE LIJEPO ZAMOLILA DA SE VRATIŠ DRUGI PUT!!!
DO VRAGA!!
VAN!
IZLAZI VAN IZ MOJE GLAVE!!!
NE ŽELIM VAS ČUTI NI VIDJETI!!!!“
Davno prije europske unije(zapadnog mentaliteta, asimilacije kojoj se treba usrdno nadati i željno predati bez otpora) postojala su plemena slavena(oprez!nema kod mene nikakve jugo nostalgije.Ne dao bog takvog zla!Ovdje polako klizimo daleko , daleko u prošlost slavenskih plemena.)
Praotac svega Svetovid svojim proročanstivma rješavao je ljudske nedoumice.
Perun(vrhovni bog)naše burno olujno nebo i Stribog (bog vjetra) snubili su kišu grmljavinom i vjetrom.Mokoša.
Stajala sam u šumi ,na vlažnom tlu, pokraj kipa od svježih dijelova tijela raznih životinja.
Mokošinog kipa.Okružena boravištima preminulih duša-stablima.
Tražila od sjećanja da vrati šapat triju rođenica/suđenica, koje su sjedile uz moje tek rođeno tijelo otkrivajući život koji slijedi.....jer 'mi' ne strahujemo od života niti se predajemo sudbini.One su na početku već razotkrile sudbinu i ona je već poznatat bol koja se povremeno zaboravi.
Mokoša-vlaga.
Mokoša- božanstvo rugobe.
Božanstvo plodnosti.
Božanstvo kulta kiše.
Mokošin kip-podsjetnik na sve čovjekove porive.
Poznati smrad ljudskosti.Kip miriše čistoćom usprkos smradu ljudi.
Zajedno s ostalima čekam,opijena,zoru.
Na praznik nepobjedivog sunca.
25.12 svake godine slavimo dan nepobjedivog sunca.
Dok uslijed pokrštavanja slavena nisu uništeni svi hramovi, gotovo svi kipovi i malobrojni zapisi o drevnim običajima.
Ono što se nikako nije dalo iskorjeniti(tvrdokorna bješe ta slaveska plemena,gladna svojeg a sita tuđeg!)preodjene se u Sv.Iliju i Sv.Vlahu.
Jao!Ubili su nepobjedivo sunce.
Šapnuli su mu; 'Ovo je Božić,dan kad se rodio Krist.'
I ja sam se zatekla u tišini katedrale sklopljenih ruku moleći se pred reljefom zrinskih i frankopana rekavši :“Hvala.“
„Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša...“
Ponavljale su moje ruke prelazeći po deblima mrtvog drveća koje se počelo sušiti polutrulog korijenja.Trupla zgaženih mački posvuda.Kiša je napunila rijeku, digla vodostaj.
Kiša je donijela život u šumu.
„Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša
Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša
Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša,Mokoša
............“
Vjetar sklanja grane s mog puta.
Post je objavljen 25.02.2007. u 22:02 sati.