Svijet je tako ogroman. Nebo lebdi nad nama. Umotano u crno-sive oblake. Milijuni ruku, tihi sapat, gromak plac, otkucaji srca. Postoji mala-majusna tocka na ovoj planeti, to je mjesto, gdje si sada ti… Slusas muziku, sanjaris, razmisljas o necem, zamisljeno pusis, polagano pijuckas slatku kavu. Mozda se cak ovog trena prisjecas mene, kao sto to cinim ja. Ti si – tamo, ja – ovdje. Ili naopako.
Pozabavit cu se necim. Ali ces uvijek biti ti.
Niz dana, zaboravljenih zauvijek – pravi je nacin, zaboravljene noci, hladne i slane, nade… Nada me uvijek grije.
Snijeg, kisa, vjetar koji me gura sa strane na stranu. A ja sam tako snazna, ti to znas.
Mene je tesko pokolebati, ne skrecem s puta. Ja ravnom cestom idem naprijed prema onome o cemu sanjam, prema cemu tezim i to me cini sretnom, i ja tako zelim podjeliti tu srecu s tobom.
Grijem prazne duse, tude, nepotrebne. Njih je tako puno. Kao sjene u mom zivotu. Idu, idu, idu, kolone.
A ja vec sutradan ne pamtim njihova lica i imena.
Glupo, prazno, hladno – ne tvoje.
Noci, dani, jednaki, ne moji, tudi…
Tvoje ime je tvoj obraz, nase uspomene… tvoj osmijeh u mojem srcu je to sto mi daje nevjerojatnu snagu. Sposobna sam uciniti toliko toga, I postici cu puno, dok je tvoj osmijeh u mom srcu I tvoj glas na niskoj noti moga imena.
Rijeci su kao paucina iz tudih usta. Sve se tako pomjesalo. Ja tako volim svoj zivot. Ja volim tebe.
Kad samo zamislim, bilo je vrijeme, kad te nisam poznavala.
Nisam zivjela…
Post je objavljen 25.02.2007. u 18:48 sati.