Marketing
Kronike Vokićgrada, poglavlje III.
Da odmah razjasnimo: prva 2 sata me nisu vidjela. Eto tako, nek' se zna.
3. sat – Njemački. Žena se ne gasi, podijelila je neke papire, ne znam što bi točno trebala radit s tim, pogledala sam što piše, onako informativno, i odmah mi se zavrtjelo od ogromnog broja rečenica. 
Dođoh, vidjeh, odustah. 
Ekipa čak i rješava nešto s tih papira (
), a ja i Luna meljemo. Tj. pokušavamo, ali uzalud. Stoga joj odlučim napisat pjesmu. Mislim valjda zna čitati… Ili…?! 
Toliko ti toga želim reći,
al' jednostavno ne uspijevam…
Toliko toga želim podijelit s tobom,
al' moje riječi ne dopiru do tebe…
Riječi gube smisao,
a tišina među nama nastaje…
I zato skini taj jebeni MP3 player
i slušaj me dok ti pričam!!!
U kurac!!!
*posvećeno Luni koja je napola gluha 
4. sat – Fizika. O fizici je sve napisano u postu „Kronike Vokićgrada, poglavlje II.“. Ali ipak me uhvatila inspiracija pa nam napisala pjesmu:
Lijepo u indexu
Posljednji osmjeh sja na licu mom…
Lijepo u indexu.
Sreći mojoj kraja nema…
Lijepo u indexu.
Zadnjim snagama otvaram bilježnicu…
Lijepo u indexu.
Pišem formule i grafove radim…
Lijepo u indexu.
Fizika ispunjava moj um…
Lijepo u indexu.
Duši mojoj daje mir…
Lijepo u indexu.
I prije no što umrem ja,
napisat ću još jednu formulu…
Lijepo u indexu.
*posvećeno profesoru koji svake 2 minute i uz svaku formulu napominje: „Napišite to, je li, lijepo u indexu…“
A šta da radim
A šta da radim
kad završi ovaj sat?
Kada ode najdraži nam Pinjuh
kojeg volim?
Ljudi samo govore:
bit će sve u redu…
Ljudi samo pričaju:
fizika je opet prekosutra…
Ljudske usne šapuću:
izdrži do četvrtka…
Izbjegavaj oštre predmete,
skinut ćeš si glavu…
I ništa mi više nije važno,
samo fizika bajna…
Želim samo izvodit formule,
i crtat grafove,
i ti je sve…
I to je sve…
*riječi su suvišne
5. sat – Geografija. Talk to the hand, 'cause the head is not responding. 
6. sat – Hrvatski. Bi-bi…tu-tu…ću-ću…bi-bi… Vozim se u vlakiću sreće. Odvodi me daleko, daleko… Daleko od HRVATSKOG.
U zemlju najljepšu na svijetu, gdje je sve šareno, a posvuda su čudesna bića iz bajke, ali ne i VILE (objašnjenje: pročitaj post „Kronike Vokićgrada, poglavlje I.“). Ništa ne vidim i ništa ne čujem. Samo mašem s rozog prozorčića. Pa-pa...
20. veljače 2007., utorak
Post je objavljen 24.02.2007. u 14:44 sati.