Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/svestomladivole

Marketing

SLIJEPA KRV

Dolazio je i taj tramvaj, no nije ga vidio, samo je čuo šumove koje su proizvodili vjetrovi ovog oblačnog dana dok su se trljali o' masne prozore plavog vozila. Vjetrovi su u orgazmima sipali suze po njegovim ušima i najavljivali dolazak još jednog broja kojeg on neće vidjeti. Urlali su i stenjali čineći membranu slušnog organa napetom do boli. Svi ti zvukovi su ga boljeli jer ih je volio. Jedina smjernica na putu do voćarne je bio zvuk. Jedini prijatelj u nesreći je bio zvuk. Jedina osoba i jedini nametnik, jedina bakterija i jedini lijek je bio zvuk. Mramorni i prepoznatljivi zvuk. Jedini.
Vjetrovi su prepoznavali rupe i šupljine u predmetima i ljudima, što je traljanje činilo sve napetijim i zanimljivijim, a šumovi sve glasniji i jasniji. Čuo je otvaranje vrata i prekinuo masturbaciju vjetra koji se upravo spremao ući i sjesti na mjesto predviđeno za takve i slične perverzne igrarije ovih suputnika vjere i nade. Sjeda i ne zna.
Nema zvukova koji će reći broj i odredište, stanicu. Još jednu od onih u nizu koju neće vidjeti, ali će mirisati do beskraja svaki atom izlučevina što ih vjetrovi rasprostranjuju po obrazima ljudi koji niču iz mraka. I po masnim staklima u kojima će ogledati još jednu bol mračnog svijeta koji mu je udahnuo nadu za ono što će poslije nazvati životom. Suhe su mu ruke i ljepljive od prljavih ručki koje mora držati da ne bi pao i nestao pred srednjoškolskim udžbenicima koji će padati na današnji dan. I nikada više. Samo danas, tako je odlučio, samo danas će prljati ruke. I nikada više. On se bori i razmišlja, i govori, ali nitko ga ne čuje. Osim vjetrova, koji nemaju razumjevanja ni suosjećanja za njegovu tihu patnju, nitko više ne postoji. On nije skitnica, ali nosi jednaku etiketu na ovratniku starog poderanog kaputa, što mu je žena za godišnjicu braka poklonila. Kaput je prekratak i prljav, u krajnosti izlizan i rasparan. Ali on ga voli, isto kao što voli tu kurvetinu koja mu ga je kupila. Znao je za njene izlete u nepoznate predjele susjedstva, ali i ostalih djelova grada. Mogao je čuti, nije morao vidjeti. Nije mu nitko rekao, no znao je jer savršeno precizno razlikuje kuckanje peta o' pločice hodnika i kuckanje hodnika o' pločice peta. A to je bitna razlika. On joj je kupio te štikle koje redovno padaju preko nekog tuđeg ramena i koje ostaju do jutra parkirane ispred nečijeg kreveta. Miriše s nje te mirise znoja i užitka što su joj neka druga dlakava prsa pružila, ali šuti jer poznaje sebe. Nije igra, nije ni šala.
Osvetit će se on jednog dana, kada promaši stanicu i namiriše njene haltere na nekoj slijedećoj postaji. Kad čuje jecaje uzrokovane primislima o ljubavi i sreći. Kad čuje plač, bol, i prepozna kvocanje njenog zubala koje strepi i drhti od slijedećeg udara povjetarca na njeno međunožje. Kada namiriše vlagu što struji njenim tijelom koje, prepuno celulita i strija - nagomilano čvorovima kružne orjentacije, čini trenutnu ugodu nesretnom vlasniku hotela. To mu je dovoljno. Ne želi vidjeti, i da može vidjeti. Želi patiti i osjećati se stvarno, jer odavno nije. Dižu mu se u tramvaju i pomažu mu da shvati stepenice koje nisu prilagođene za njegove noge. On mrzi sve te ljude, ali ne može bez njih, pa zato misli da dobri ljudi ipak postoje. Ne vara se, oni postoje, ali samo u basnama koje vjetar može ispričati masnim bakterijama bolesti koja se naziva - ljudskost.
Čuje razgovor, pa ustaje u namjeri da krene. Izađe i prepusti mjesto nekome drugome, kome je potrebnije da razmišlja. Vrata mu se otvaraju, no on stoji nepomično i ne želi prići zraku kojeg je osjetio na licu. Vrata se zatvaraju i tramvaj nastavlja. Vozaču smrde noge, a iz usta mu se osjeća sinoćnja večera. Ipak progovara ispod glasa da ga ne čuju nevjerne Tome. Priča sa metalnim štitnikom što se otvara i zatvara svako malo. A štitnik šuti jer je pametan. I zato jer je štitnik.
Osjeća da je odbačen. Pa prigovara zvuku vjetra.
Vjetar ga više ne sluša. Izgubljen je i prestravljen jer konačno osjeća da je sam.
On osjeti nemir.
I prestanu pogledi, baš kao i njegov što je zauvijek zamračio roletne ovome svijetu. Da ne gleda svijet u njegovu dušu koja nije prazna ali se boji promjene. Osjeća pritisak.
Oči mu nikada nisu bile mračnije. Miriše mirise. Miriše ženu. Miriše kurvu. Čuje kuckanje štikle.
Miriše nemir, a nema promjena. Sve i dalje šuti. Ona ga vidi, a on šuti, baš kao i ona jer ona misli da ju on ne vidi. Vara se, on itekako vidi. On itekako poznaje smrad. I mirise, ali sada smrad igra najveću ulogu. Osjeti je.

Ona stoji prestravljena pred slijepim očima svog životnog suputnika koji ne vidi njene suze. Plakala je od orgazma koji ju je pratio sve do tramvajske stanice. U mislima mrak. Prazna slika prepuna bjeline. Ona se krije iza poderanih mrežastih čarapa i crvenog ruža na usnama. Ne boji se jer zna da on ne vidi. I nikada neće vidjeti njen prljavi veš. A zaista je bio prljav, iz dana u dan je bio sve prljaviji i smrdljiviji, sve ogorčenije su njene oči bile. Nije ni sumnjala da ju upravo sada miriše intezivnije nego ikada. Ona spava.
Sada sanja da je ostala u postelji iz koje je ustala. Tada ne bi osjećala ovu grižnju savjesti što je izjeda. U njenom životu ne postoji bol, a ni ona ne postoji u svom životu, ona samo statira i čeka novi čekić da joj zabije čavle u reketarske noge što donose osmjehe i suze. Ovisno o danu. Ona plače kad je sretna, pa je sva u suzama ponudila ruku svom mužu. Da mu pomogne da sjedne.
On odbija, a ona ne može prestati pjevati. Iz nje izlaze svi tonovi ovog svijeta i pjeva kao gavran. Nema jecaja. Izjecala je svoje. Pjesma prestaje. Snažan udarac joj donosi tišinu koju nije željela.

Nepomičan je. Pada na tlo i hvata se za one ručke o kojima ovisi slijedeća postaja koju mora ugrabiti. Odluka je.
Nestale su pomični mirisi. Sad je samo on zarobljen u smradu koji ga baca u trans. Ona se smješka. Tužna je, šuti. Koraci su sve lakši
i bezbolniji.
Oni govore, ali se ne čuju.
Nema promjene.
Nema nove stanice ni bljeska, ni zvuka jer je vjetar prestravljen i šuti. Njegovo trljajuće koturanje po zraku je prestalo. Samo sjeme razliveno po masnim staklima tramvaja ukazuje na zlo. A ono ne postoji jer se razvija iz gladi. A glad je mlada u svakom onom dijelu čovjekova mozga koji poznaje da postoji. Poznaje postojanje i prihvaća sredinu puta kao odmorište. Za njega nema odmorišta, on je na cilju. U obrazu svojih nerazjašnjenih pokreta su suze. Čije su suze. Nepotrebne su i zato šakama udara po "sredozemnoj bakici" što je mirisala na znojne efekte preobražaja u animalni pokret. U pokrete. Udara šakama po zatiljku tih mrežastih čarapa što su poderane otišle iz kreveta. Udara jače i jače, a ona šuti jer se boji da ju ne prepozna. A i ako ju prepozna, kako će znati koja je to stanica njegovog puta u dobrobit bila. I zašto bi šutjela ako ju tuče. On udara, ne boji se sjena oko sebe jer ih ne vidi. Pravi se gluh, a načas i nijem, iako urla na sav glas rečenice koje nemaju smisla i koje nikada nisu napisane u ovom svijetovnom atlasu. Ona stenje, baš kao i one noći prije ovog dana. Ali od boli. Pokreti su razočarani, no jačaju i postaju sve nestvarniji. Nestvarni put do voćarnice ostaje razapet među mislima, pa on udara jače i jače jer zna da sanja. Ne sanja, ali zna. Ne zna, ali sanja i boji se da stvarnost ne bude okrutnija. Finalizira udarac i tako jako njegova pesnica probada trup nesretnog tijela koje je izgubilo dušu na otoku nevjere. Prolijeva se krv po čarapama i miješa se sa sjemenom koje je tu ostalo. Od zraka i vjetra. On ugriza njene obraze i dozvoljava da krv pronađe još jedan put za kraj. Ona se brani rukama, ali noge propadaju dolje niže od tla. Pa urla, ali šuti jer se boji. Njegov štap dimenzira nove oblike. Nema suza, patnja je dovoljna. Međunožje ne priznaje poraz, ali on udara upravo onako kako bi želio kazniti svoje misli. Ona nema oči, njegove šake su ih zdrobile o' lubanju koja se lagano nazirala ispod tankog sloja pudera. Ili kože - svejedno je. Krv ne prestaje postojati među njima.
Nestaju boje.

Osim krvi.
Krv je boja njegove ljubavi.
I ne prestaje. Ne prestaje plakati nad njenim tijelom koje beživotno leži na stepenicama tramvaja pred otvorenim vratima njegove stanice.
On više ne miriše i ne osjeća. On vidi. Preskače tijelo i gazi joj po licu, po glavi. Zubi proizvode zvukove koje nitko više ne čuje...

Samo vjetar još obavlja nuždu na bakterijama.
Ona ne postoji.
On ne poznaje nju.

Slučajnost je pokrenula smrt.
A smrt nikad ne prestaje i ona poznaje tebe.

Post je objavljen 23.02.2007. u 20:08 sati.