Marketing
Zažmuri, Malena....
Ovo je trebalo biti mirno jutro. Trebala sam obaviti dogovor, a onda produžiti k njemu. On je trebao spavati. Zvono bi ga probudilo, no oke otvorenima ne bi dugo držao. Legao bi nazad u krevet, ja bi se ušuškala kraj njega, a tada bismo pustili vrijeme da teče… To je trebalo trajati negdje do podneva kada bi ga nazvao otac i rekao da stiže za Zagreb. Zajedno smo trebali spremiti sve što ima nositi kući. Poljupci su trebali biti dugi i puni neke lude snage. Tada bih ga otpratila do auta i pomirila se s činjenicom da ću i ovaj vikend provesti bez njega.
Ovo uopće nije bilo mirno jutro. Tek što sam bila na putu na dogovoreno mjesto- nazvao me. 'Tata samo što nije stigao'. Požurila sam. S njegovim ocem srela se ispred njegove zgrade. Jedva je našao mjesto za parking. Nepropisno. Nije još bilo 10. liftom smo začas bili gore. 'Mali, mi ćemo to ubacit u auto, ti ostani ovdje.' Sjedila sam tako na njegovom krevetu i gledala u komad vegetariane koja je vruća stajala na stoliću do mene. Trebali smo je podijeliti. Prisjela mi. I pizza i jutro i pauk. 'Nemamo vremena. Pauk dolje kupi sve redom. Pomozi mi da ostatak stvari odnesemo do auta, tata u autu kruži oko zgrade.' Željela sam oprati suđe. Željela sam pospremiti čitav stan, samo da potraje. Da duže ostane. Knedla se već smjestila u grlo. 'Ljubi, žao mi je što je ovako ispalo. Jesi dobro?' Poslušno sam kimnula glavom i krenula prema vratima. Ukrcali smo sve kad me pitao: 'Hoćeš da te odbacimo bar dio puta?' 'Ne treba, bit ću dobro.' Kratka pusa i auto je krenuo. Hodajući do stanice vidjela sam ga kako mi maše iz auta. Nisam plakala. Pa ipak, teško mi pada, kao da prvi put odlazi.
Nedostaje mi veljača puna krafni i kremšnita i Samobora i srčeka i Varaždina. On je opet kući, ja opet sama. Riješio sve, zakoračio u 4. semestar, mene još dva ispita čekaju da dovršim prvi. Dva. A imam osjećaj kako me snaga izdaje. Krenula sam neki dan u potragu za izgubljenim samopouzdanjem, za potrošenom energijom, za viškom sna. I završila… U frižderu! Baš mi ne ide. I onaj šugavi osjećaj kako sam jedina na ovom svijetu koja nije dala sve ispite, kako se jedina mučim s osjećajem nemoći. A znam da nije tako. Dobro mi je moja M. rekla:
Samo neka zažmurim...
Eto. I već je bolje.
Post je objavljen 23.02.2007. u 12:01 sati.