- Spakiraj se, draga moja, dolazim po tebe za pola sata - nazvao me preksinoć oko 11 i probudio.
Sat vremena prije smo se vratili iz Samobora s fašnika. Bilo je predobro. Ja medicinska sestra, on liječnik.
- Kako? Ma kamo? - upitala sam, još sva u polusnu.
- Uzmi dva para hlača i nekoliko majica, ostalo je iznenađenje! - čula sam ga kako se smije s druge strane slušalice.
Sjela sam u automobil i odvezli smo se daleko u noć, prema Rijeci.
Unajmili smo sobu u jednom slatkom hotelčiću na rubu grada s pogledom na cijeli kvarnerski zaljev.
Mazili se i ljubili do ranih jutarnjih sati.
A onda, pred zoru, iz džepa hlača je izvadio - prsten.
Znam da ga volim, da, on je taj, The One s velikim O, ali stvari se odvijaju prebrzo!
Zajedno smo tek dva i pol mjeseca...
Razumijem da mu se bliži trideseti rođendan i da polako osjeća kako mu vrijeme ističe, ali bojim se da sam još premlada.
Zaboga, tek su mi dvadeset i dvije.
Toliko je toga još preda mnom. Moram diplomirati, zaposliti se, dovesti svoj život u red.
Odgovorila sam da moram dobro razmisliti.
On očekuje odgovor, što prije.
Bojim se da ću ga izgubiti ako kažem "ne"... Ali ne želim ga izgubiti, previše mi je stalo.
Istodobno se osjećam i tako sputano, ubacio je mjenjač iz druge brzine ravno u petu.
Kao da sam na rollercoasteru burnih emocija.
Preda mnom je teška odluka.
Post je objavljen 23.02.2007. u 02:01 sati.