aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
jučer sam napisala post....pisala sam ga pola sata....i nemogu vjerovati izbrisala sam ga...a sad ga nemogu opet napisati...ma daj nije fer....
taman sam napisala nešto kako je sve lakše kad si optimističan ali to sad nemogu biti jer sve što taknem pretvori se u pepeo.....
uglavno fora je u tome što sam čitajući vaše postove shvatila da se u svakom pronalazim..u svakom mi je poznata situacija,osjećaj ili riječ....toliko različitih stvari a opet istih,posebnih na svoj način...valjda to znači da sam promjenjiva....u jednom trenutku skačem od sreće a u drugom kroz prozor....i mijenjam teme iz sekunde u sekundu...to je barem očito u postovima.....
ma nema veze.....relax....diši....
e pa tako...
naki dan sam išla pješke kući jer mi je bus pobjegao...mislim nije to neka velika stvar ako se izuzme da mi bus ide svakih 1,30 h,što sam imala 7 sati u šk,što mi torba ima 50 kg ili to što idem sama...
trebalo mi je pola sata s tim da sam brzo hodala....
shvatila sam da je puno toga lakše ako misliš pozitivno.....
cijelim putem smišljala sam viceve,pokušala ih se što više sjetit,prisjećala se zanimljivih trenutaka u školi....
prijatelja koje dugo nisam vidjela.....i na kraju sam razmislila o svemu....da sam išla s nekim nebismo pričali nego pokušavali forsirati razgovor....i sve bi rezultiralo nekakvom neugodnom tišinom...onom rastegnutom...opipljivom....
i za kraj...kad sam došla doma počeo je pljusak...heh....ipak imam sreće...
Post je objavljen 22.02.2007. u 14:45 sati.