Marketing
From A to B by Sea, ili, Kako smo jahali valove do Barbude
Upravo gledam neku brainless emisiju na jednom od američkih entertainment programa. Glavna vijest u svijetu show-biza ovih dana je Britney Spears i njena obrijana glava. Voditeljica programa kaže da je ona očito prolupala i da se jučer avionom iz Miamija (coach, not first-class!) prevezla do Rehab klinike Erica Claptona na – Antigu! My oh my… A ja se žalim da mi je dosadno i da se ovdje ništa ne događa, tko zna, možda je i Oprah ovih dana u susjedstvu.
Naše se pustolovine na Antigui & Barbudi nastavljaju. Kolega i ja smo odlučili otići na Barbudu prošli vikend, zato što ne znamo koliko ćemo dugo ostati ovdje i zato što smo Antigu pročešljali uzduž i poprijeko. Barbuda je udaljena oko 45 kilometara od Antigue i najbrži i najlakši način da se prevali ta udaljenost je devedesetominutna vožnja na Barbuda Expressu, malom brodiću istoimene tvrtke.
Otkako sam došla na Antigu, na spavanje idem najkasnije u pola 11, a dižem se svako jutro (bez budilice) oko pola 8. Sad će svima koji me dobro znaju ispasti vilica… Ali prije nego se zlice back home počnu smijati, objasnit ću zašto. Antigua je, kao i većina karipskih zemalja, jako blizu ekvatoru, što znači da sunce zalazi već u 6 sati popodne. U početku mi je to bilo čudno, da je ljeto, a da su dani tako kratki, ali vrlo sam se brzo ufurala u taj prirodni ritam, pa mi se u ovu nedjelju nije bilo teško ustati u pola 7 kako bih mogla obilno doručkovati prije polaska broda u 8 iz Jolly luke.
Ja sam si taj put zamišljala kao one ugodne mirne vožnjice trajektima od naših gradova na obali do otoka. Budući da sam dijete Panonske nizine, kontinentalka srcem i dušom, svaki oblik ljuljanja, treskanja i propadanja u zraku i vodi u meni izaziva nervozu i osjećaj fizičke mučnine.
Ukrcali smo se na brodić i čim smo krenuli shvatili smo da se na brodu, osim nas dvoje, nalaze još samo jedan hunky preplanuli prosijedi Poljak i njegova Lolita-looking kći. Budući da smo taj put platili bolnih 120 US, kolega i ja smo se pogledali i prokomentirali: Damn right it's only 4 of us! Pa nismo valjda platili 120 bucks da se tiskamo s gomilom ljudi. Za 15 minuta brodić je stao u St. Johnu i pokupio dvadesetak lokalaca koji su išli na Barbudu da provedu dan sa svojim rođacima. So much for exclusivity.
Otisnuli smo se na Karipsko more koje dijeli Antigu od Barbude i tad su počele moje muke. Stajala sam pored skippera i njegove pomoćnice. On je izgledao kao aging sailor koji je jednom davno imao po djevojku u svakoj luci, a ona je bila Amerikanka od kojih pedesetak godina koja je izgledala kao da ju je more godinama lupalo od stijene, sunce istovremeno pržilo, a komarci bockali po gležnjevima i u ruci je držala veliku termosicu punu vruće kave. Valovi su bili ogromni i naš se brodić dizao spuštao dizao spuštao, pa ljuljao lijevo desno, pa preskakivao valove. Ja sam se grčevito držala za … nešto, ni ne sjećam se više, buljila u valove u iščekivanju novih udaraca i poniranja i vodila polu-histerični razgovor sama sa sobom: Niš' mi nije, niš' mi nije…joj, šta sam ono doručkovala… tost, jaja, juice, kava, niš' mi nijeeeeeee (veliki val). Onda čujem skippera kako govori s australskim naglaskom, Yeah, another 27 miles. A ja mislim: Ma kakvih „miles“, koliko je to u kilometrima, minutama, sekundama?! Ni u jednom trenutku nisam skrenula pogled, niti promijenila položaj tijela jer bi posljedice bile katastrofalne.
Kad smo konačno došli na Barbudu, dočekao nas je ljubazni gospodin s kombijem i rekao da će nas četvero (kolegu, mene i Poljake) odvesti do Utočišta za ptice u laguni. Odvezao nas je do neke manje luke i kad se zaustavio rekao je: Ok, now you will get on another boat to go to the bird sanctuary… (O neeee)
Srećom, dočekao nas omanji otvoreni motorni čamac koji nas je velikom brzinom prevezao preko mirne lagune, što je bilo zaista zanimljivo i filmski. Zaustavili smo se na mjestu na kojem su se parile velike i lijepe „frigate birds“ (pomozite ako znate naziv na hrvatskom). Muškarci ženke vabe velikim crvenim napuhanim voljama. Onaj koji ima najveću volju, prvi dobije ženku. Nakon što ju oplodi i ženka snese jaje, on ostaje i čuva jaje i ptiće, a ona ide u potragu za hranom. Ove su ptice rodno i spolno osviještene. Osjećala sam se kao sporedni lik u emisiji na Animal Planetu.
Nakon što smo uslikali te ptice 158 puta, uputili smo se natrag prema kopnu. Dočekao nas je isti tip koji nas je i dovezao i rekao da nas vodi da pogledamo pećinu na Atlantskoj strani otoka. Najviše mi se svidjelo to što je Barbuda tako nedostupna i nepraktična za gradnju, da je sva ta priroda ležala prilično netaknuta. Plaža kojom smo se vozili bila je stvarno spektakularna, kao i pogled s vrha pećine.
Nakon što smo se spustili s tog brdašca, dobrano smo ogladnili, pa smo s nestrpljenjem iščekivali daljnji razvoj događaja. Vodič nam je rekao da nas vozi na plažu na kojoj se možemo kupati dok nam catering ne donese naše grilane jastoge… Mamma mia, sline mi cure kad se samo sjetim… Kupali smo se na potpuno pustoj plaži, jeli izvrsnog slasnog jastoga, a onda se oko 4 počeli vraćati prema našem brodiću.
Vodiča sam prisilila da mi tu nedjelju na otoku koji ima jedva 8 tisuća stanovnika nađe ljekarnu da mogu kupiti tablete protiv mučnine na putovanju. On je nazvao neku svoju susjedu i do polaska sam imala nekoliko tableta u džepu, a nekoliko u želucu. Kemija je učinila svoje pa sam već nakon prvih nekoliko minuta zaspala. Kad sam se probudila, lice mi je bilo prekriveno solju od vode koja je navodno cijelo vrijeme prskala po nama putnicima, ali već smo bili u Jolly luci pa nije bilo niti bitno.
U svakom slučaju, ako se ikad zaletite na Antigu, preporučam i posjet Barbudi, 120 US well spent.
Post je objavljen 21.02.2007. u 02:52 sati.