Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/didarogo

Marketing

n.j.u.4

Istina je međutim, da su nacisti za sve nevolje Njemačke, od poraza u Prvom svjetskom ratu do goleme gospodarske krize koja je dovela do nezapamćene inflacije, bijede i nezaposlenosti okrivljavali prije svega Židove, držeći da je riječ o organiziranome procesu kojeg provode «Sionski mudraci», ili kako bismo danas rekli, cionisti. Mnogi će, čak i oni koji nisu do kraja zatravljeni antifašističkom ideologijom i koji će priznati da je mit o logorima ipak samo mit, ukazati na tu činjenicu kao nešto što obezvrjeđuje sva ona nastojanja koja su fašisti i nacisti poduzimali na poboljšanju kvalitete života stanovništva ne samo svojih nego i u ratu osvojenih država. Ideja o židovskoj uroti, danas se bez mnogo raspre svrstava u tzv «teoriju zavjere», a čim se te dvije čarobne riječi spomenu – diskusija prestaje i počinje sažalno smješkanje i razgovor se okreće prema zadnjim nogometnim rezultatima. Ipak, je li moguće da su na neku notornu izmišljotinu mogli nasjesti desetci milijuna ljudi u tadašnjoj Europi i svijetu?
I Hitler u «Mein Kampfu» polazi od završetka Prvog svjetskog rata kao središnjeg problema. Svakako je zanimljivo da se tim povijesnim razdobljem, kratkim ali izuzetno bogatim raznim zbivanjima, malo tko sustavno bavi, a pogotovo se malo zna izvan stručnih, historiografskih krugova. Pitanje kako je završio Prvi svjetski rat, sigurno se nikad ne će pojaviti na nekom kvizu za milijun kuna, iz jednostavnog razloga što se na takvo pitanje ne može odgovoriti niti jednom rečenicom ma kako složena bila, a kamoli nekom jednostavnom frazom ili jednom tek riječju.
Prvi svjetski rat, naime, nije okončan vojnim načinom. Antanta nije na bojnom polju pobijedila Centralne sile. Rat je završen unutarnjim urušavanjem nekih njegovih sudionica pri čemu to nije pogodilo samo Njemačku, Austrougarsku i Tursku, nego i Rusiju kao jednu od stupova pobjedničke Antante. Četiri moćna carstva od kojih su neka stajala kao stijena petsto godina, nestala su sa zemljovida u nekoliko mjeseci. Istina je da je rat u ljeto 1918. krenuo nešto lošije po Centralne sile no ipak ostaje činjenica da se njemačka vojska nakon predaje povlačila iz Francuske, a nijedan vojnik Antante nije do kraja rata stupio na njemčako tlo, a unatoč proboju Solunskoga fronta, Austrougarska kao velika država nije bila niti izdaleka ugrožena, a na talijanskoj fronti je do kraja rata imala inicijativu. Stoga je omiljena teza nacista da su Židovi, odnosno organizirani cionizam, svojim djelovanjem i infiltracijom u razne socijal-demokratske i posebice komunističke pokrete i stranke izazvali kaos i pseudorevolucionarna ili doista revolucionarna (kao u Rusiji) gibanja, koja su dovela do poraza Centralnih sila, raspada nekoliko za cjelovitost Europe bitnih država i konačno, pobjedu njhovih favorita Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih država.
Na tu tezu se teško može bez puno razmišljanja i istraživanja potvrdno odgovoriti ali isto tako je nedvojbeno da se Prvi svjetski rat nije vodio «do zadnjeg metka i pesete» nego da su nekako kao čarolijom, u jednom trenutku počela padati tako moćna i bogata carstva. Jedini poznati slučaj teškoga neposluha u po poslušnosti čuvenoj njemačkoj vojsci je odbijanje naredbe potekle izravno od cara Vilima II da ratna moranrica izvrši opći udar na Britaniju, nakon čega je zapravo Njemačka prestala postojati i kao vojna sila i kao Carstvo. O tome je li sve bio splet po Centralne sile loših i zlokobnih vojno-politčikih okolnosti ili rezultat ciljanoga plana ili (navjerojatnije) i jedno i drugo dade se raspravljati ali je nedvojbeno da su u Weimarskoj Njemačkoj Židovi došli do takve moći koja kad se iskaže u brojkama izgleda nevjerojatna i zapravo ne bi nimalo trebalo čuditi da je to izazvalo toliku reakciju i represiju. Primjerice, Židovi su premda su činili nešto manje od 1% stanovništva Njemačke držali u svojim rukama oko 66% nacionalnoga bogatstva, a u medijskom prostoru bio je taj postotak veći i od 90! Korumpirani političari podjednako s takozvane ljevice i desnice odnemarivali su goleme gospodarske krize, upravo fantastičnu inflaciju i podržavali nepravedne Versaillske ugovore koji su podrazumijevali goleme ratne reparacije Antanti, okupaciju ruhrske oblasti i zabranu postojanja njemačke vojske. Ako ovo sve znamo, onda nas ne bi trebalo čuditi da je Hitler kao onaj koji je svemu tome jasno i jednoznačno rekao dosta, dobio plebiscitarnu podršku njemčakoga naroda (oko 11,8 milijuna glasova 1933.).
Sve ovo su stvari s kojima se o antifašistima uopće ne može niti razgovarati. U antifašističkoj ideologiji, Hitler se pojavljuje kao nekakav «deus ex machina» koji odjednom uskače na kancelarsko mjesto i koji je, ako je slušati njihove priče, istovremeno i potpuno lud i dijabolički sposoban. Stalno se zanemaruje i prešućuje činjenica da ne samo Hitler nego i Mussolini, Franco, Quisling, Petain, Pavelić, Tisso i mnogi drugi nisu bili nekakve godzile ili megaloni nego ljudi čije su ideje i zapovijedi slijedili milijuni, pače desetci mijuna ljudi u skoro svim europskim i mnogim svjetskim državama. Stalno se pokušava na razne načine sugerirati da su se fašisti služili nekkavim fantastičnim «crnomagijskim « rabotama i da su time uspjevali ostvariti svoju moć u tolikim državama, samo da se ne bi moralo priznati činjenicu da su ljudi u mnogim krajevima prihvaćali fašizam kao olakšanje i spas od neljudskih uvjeta života kojima su bili izloženi kako u liberalnom kapitalizmu, tako i u boljševizmu. Upravo zanemarivnje potonje činjenice predstavlja glavni uzrok neuspjeha napada plana «Barbarossa» i uništenja SSSR-a gdje je do izražaja došlo baš suprotno od antifašističkih teorija tobožnje Hitlerove somnabule genijalnosti, jer pragmatične zadaće nije znao pretpostaviti svojem urođenom podcijenjivanju slavenske rase što duguje svojoj mladosti u Austrougarskoj.
No ipak, ako se pogleda razna antifašistička literatura to ispada pomalo smiješno. Nije, naime, nikakva tajna da je fašizam njegovao kult vođe ili kako bismo danas rekli «kult ličnosti» , no ono što objavljuju kojekakvi antifašistički autori (a danas je čak neumjesno, a možda i kažnjivo reći da su u ogromnoj većini Židovi), bilo bi smješno da ne predstavlja nekakv temelj onoga što nazivamo modernom civilizacijom. Otkud primjerice, Erichu Frommu, podatci iz Hitlerove spavaće sobe? Teško da je u njoj držao nekog pisara! Pa ipak, njegovi opisi tobožnjih Adolfovih seksualnih praksi predstavljaju danas svetinju u koju se mora vjerovati, a to je samo jedan od drastičnijih primjera.
Potpuno se, s druge strane, ignorira činjenica da je Hitler stalno želio mir s Engleskom. To, doduše, jasno piše u «Mein Kampfu» pa se možda i zbog toga ta knjiga hoćeš – ne ćeš nalazi na nekoj vrsti suvremenoga «indexa». Također se još jako malo što je samo eufemizam za ništa, zna i o misiji Rudolfa Hessa, dočim je službeno priopćenje o njegovoj smrti u Spandauu također proturječno i potpuno neuvjerljivo, jednako koliko i činjenica da su jednog jedinoga čovjeka petnaest godina čuvale brigade vojnika iz četiri države.


Post je objavljen 19.02.2007. u 19:54 sati.