VRIJEME PAUČINE
Raspuklo se Nebo u oblake, Sunce protiv tvoga oka zrije,
Iza čela svjetlost razgara se u nepoznat izvor za lutanje.
Ko zna ko se u vatrenom grotlu još komeša pred dugo ćutanje
I kome će ako tebi neće usred zjena udomiti zmije?
I šta imaš što je iza kosti tvoje glave meteor nastanjen?
Sve što misli po kazni je došlo do posjeda pulseva od Sunca,
A i ono, nekom ukradeno, samo ne zna zašto svjetlom bunca
Lutajući po Kumovoj Slami kao pacov u oboru ranjen.
Sve što imaš od Sunca u glavi samo kroz dva oka isijava
Prigušenom dugom u oblaku uzavrele misli pritajene.
Procjeđuješ kroz zjene u javu mršav dio Vječnosti što spava
U lobanji kao u zatvoru, kako liči slici i prilici
Onog što je Vječnost ukotvio iza svoje svemoguće sjene.
Tu gdje bismo, iznići će trnje, da odmore pauci i svici...
Post je objavljen 19.02.2007. u 08:49 sati.