Nekad zaboravljam gdje sam i da u ovom dijelu svijeta vrijeme baš i nema nekakvu vrijednost. Vremena je za ove ljude napretek. Sinoć mi je rečeno da na recepciji budem koju minutu prije 09:30 za autobus koji će me prevesti od hotela do doka, na vrijeme za brod prema otočiću Ko Jum koji kreće u 10:30. Međutim, autobusa u 09:30 nema. Barem ne moga. Onaj koji prevozi turiste na brod za Phi Phi otoke već je prošao. Na recepciji me uvjeravaju da moj stiže oko 10:00 sati. Kad ga nema ni tada, hvata me mala panika. Pa neću valjda promašiti brod?! Autobus se konačno pojavljuje u 10:30 i 10 minuta kasnije nalazim se na doku. Vremena je ipak još ima jer brod za Ko Jum konačno kreće tek oko 11:20.
Brod je katamaran koji je vidio svoje bolje dane, ali s onim s otoka Phu Quoc u Vijetnamu, ipak se ne može uspoređivati. Ovaj još uvijek ima dovoljno snage da potegne. I donja i gornja paluba je prepuna turista, mnogi sjede i po podu jer su sjedala na brodu u manjini, dok brod žuri prema Ko Jumu i kasnije Ko Lanti, dva mala otočića među stotinama koji se nalaze razbacani u Andamanskom moru ispred Krabija. Nakon što sam slučajno vidio par slika i pročitao par odlomaka o Ko Jumu na internetu prije par dana, odlučio sam se za ovaj otok. Navodno ima manje turista i stoga je mirniji od Ko Lante ili Ko Phi Phija.
Ko Jum nema doka već katamaran ima zamišljene stanice usred pučine gdje po turiste dolaze vlasnici resorta, koji su poredani uzduž pješčane plaže koja se proteže neprekinuto kilometrima i kilometrima cijelom zapadnom dužinom otoka, u svojim tradicionalnim drvenim dugačkim čamcima s dugačkom uzdignutom provom. Ovdje ove čamce nazivaju 'longtail boat'. Sat i pol vremena kasnije ja se nalazim usred akrobatske točke dok pokušavam sa svojim velikim koferom u ruci i prenatrpanim ruksakom na leđima preći s katamarana preko jednog takvog čamca na onaj svog resorta. I uspijevam. Bez da sam završio u vodi.
Dok me moj 'longtail boat' vozi prema Golden Pearl Resortu imam koju minutu da promotrim otok iz daljine i okinem koju fotografiju. Na sjevernoj strani nalazi se planina Ko Pu, s vrhom tako vješto «odrezanim» da bi čovjek pomislio da je riječ o vulkanu, a ne o običnoj planini. Njene padine obrasle gustim šumama, a na dnu na plaži kokosove palme. Od planine prema jugu teren je sve ravniji i ravniji dok na kraju ne završava u pješčanom rtu.
Svježe iscjeđen ananasov sok za dobrodošlicu i nakon toga smještaj u moj 300 bahta vrijedan bungalov u Golden Pearl Resortu. Napravljen od bambusa, s malenim trijemom, unutra velikim udobnim krevetom i kupaonom, bungalov je zadnji u nizu, dakle malo udaljeniji od plaže, što znači mir, ali još uvijek s prekrasnim pogledom na palme i more. Ostavljam stvari, brzo se presvlačim u kupaće i već sam na plaži. Bacam se u vodu koja je puno toplija nego u Vijetnamu. Možda ipak malo pretopla. Dovoljno je da te razhladi u prvi trenutak, ali onda ti i u vodi postaje pretoplo jer prema mojoj slobodnoj procjeni vani je oko 35°C, a u vodi oko 30°C. Pokušavam naći hlad, ali na plaži koja gleda na zapad, pronaći hlad u 2 popodne je nemoguće. Kupujem njihaljku koju mi vlasnici vežu u hlad između dvije palme. Par koraka dalje vidim čovjeka s 20-30 metara visokim štapom u rukama, koji nije nikakav preskakivač na motki, nego štapom ruši zrele kokosove orahe s palmi. Orasi gromoglasno padaju na tlo. Gledam iznad svoje dvije palme i primjećujem ne tako maleni broj kokosovih oraha. Već vidim naslov u crnoj kronici Jutarnjeg lista: «Hrvata na plaži u Tajlandu ubio kokosov orah» ili «Umro od kokosova oraha». Šalu na stranu. Valjda se neće ništa dogoditi. Za hlad i prekrasan pogled spreman sam riskirati.
U kasno poslijepodne, kad je sunce već malo oslabilo, uzimam masku i odlazim malo roniti oko obližnjih koraljnih grebena. Nažalost, većina ih je ovdje uništena nakon razornog tsunamija 26. prosinca 2004. godine koji je sa sobom odnio oko 220,000 života uz obale Indijskog oceana, samo u Tajlandu oko 5,400. Ipak pronalazim nekoliko zanimljivih koralja, ali ono što mi je puno zanimljivije jesu tropske ribice u svim bojama kojih ima u izobilju: potpuno crne s bijelom linijom koja odvaja glavu od tijela i bordo repom, zebraste kričavo žuto-bijele, točkaste žuto-crne poput leoparda, malene indigo plave, a meni najdraže ribice su one izdužena tijela srebrne boje s jednom kričavo žutom vodoravnom linijom od glave do repa koje me, njih na stotine, u jednom trenutku potpuno okružuju i plivaju oko mene bez ikakvog straha.
Navečer, nakon impresivnog zalaska sunca iza otoka Phi Phi, dok se šećem pod palmama, ne mogu se sjetiti gdje sam zadnji put vidio tako lijepo, tisućama zvijezda posuto nebo. I odmah mi je drago što sam se maknuo iz Bangkoka.
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:25 sati.