I dalje je nepodnošljivo vruće. Pećnica radi punom parom. Sunce se u Bangkoku nikada ne vidi, ali ono je ondje. Tamo iza svog ovog smoga i grije svom žestinom.
I po vrućini grad se mora razgledati. Jer ako budem čekao hladniji dan, taj dana neću dočekati. U to sam 100% siguran. Odlučujem se šetati po gradu, pronaći što više hlada, umjesto uzimanja motocikala, rikši, gradskih autobusa ili taksija. Bangkok je od davnine poznat i pod nazivom «Venecija istoka», zbog svojih mnogobrojnih kanala tzv. khlongova. Ja svoju šetnju započinjem upravo uz jedan takav khlong, Phadung Krung Kasem, koji prolazi neposredno uz glavni željeznički kolodvor i razdvaja komad zemlje od ostatka grada na mjestu gdje gradska rijeka Mae Nam Chao Phraya radi veliki zavoj. Nakratko se zaustavljam u «Zlatnoj planini», koja iako u svom nazivu ima riječ planina nije zapravo planina. Riječ je o hramu koji je više nalik na piramidu, a na vrhu je postavljen ogroman zlatni spiralni toranj (tzv. chedi) koji navodno čuva relikvije samog Bude. S vrha se pruža prekrasan pogled na Bangkok. Ali do vrha se treba penjati, a pod ovom vrućinom i suncem, koje se baš sad odlučilo odnekuda pojaviti, penjanje predstavlja ne tako maleni tjelesni napor, pa čak i za jednog 25-godišnjaka. Napokon na vrhu. Ispod mene khlongovi, dekorirani krovovi hramova, obične zgrade od straćara do, u daljini, visokih modernih nebodera.
Spuštam se s Planine, a sunce je baš sada odlučilo malo smanjiti svoju žestinu. Šetnja u Bangkoku je igra čovjeka i sunca ili, još bolje, igra živaca. Prelazim preko još nekoliko khlongova, uz nekoliko hramova. Moje glavno odredište je Ko Ratanakosin, središnji gradski otok, centar tajlandskog budizma i centar Bangkoka uopće. Ako sam se pitao jučer gdje su nestali svi turisti, jer ih po Bangkoku jučer baš i nisam viđao, danas sam dobio odgovor. Polovica ih je u Khao Sanu, a druga polovica ovdje u Ko Ratanakosinu. Centar tajlandskog univerzuma je, skriven iza visokih bijelih zidina, ogroman kompleks kraljevske palače (iako kralj Bhumidol rijetko ovdje obitava i koristi je samo u ceremonijalne svrhe) i središnjeg tajlandskog hrama Wat Phra Kaew. Ovdje nailazim i na prvi pokušaj prijevare u Tajlandu, nakon uobičajenih pokušaja taksista. Na putu do ulaza, koji je na sjevernoj strani kompleksa, dvojica me zaustavljanju i uvjeravaju da je palača zatvorena do 13:00 sati (trenutno je nekih 11:30) i da ima dovoljno vremena da mi oni u rikši pokažu neke druge gradske znamenitosti. Naravno ne besplatno. Nakon minutu-dvije pronalazim ulaz i surprise, surprise – kompleks je otvoren. Ali hrpa turista, ulaznica od 250 bahta i nemogućnost ikakvog slikanja, čak i izvana, vodi me ka odluci da preskočim ovaj lokalitet i zadovoljim se samo udaljenim pogledom na krovove kraljevske palače i Wat Phra Kaewa preko njihovih bijelih vanjskih zidina.
Već me pomalo hvata glad. A u Tajlandu nije potrebno ići daleko da bi se našla nekakva hrana. Par minuta hoda od palače nailazim na pravu malu tržnicu hranom i nalazim nekakve punjene lignje koje izgledaju slasno. Podižem glavu prema prodavačici i pitam je kolika je cijena. Ona se okreće i dubokim baritonskim glasom kaže 30 bahta. Prodavačica je zapravo prodavač. Ali s debelo namazanim očima i obrvama. U ljubičastoj boji. Volja za ručkom me čudnovato brzo prošla.
Južno od palače smješten je drugi po važnosti hram u Bangkoku, Wat Pho. Izvana se hram vjerovatno ne bi puno razlikovao od ostalih u Tajlandu, ali ono zbog čega je toliko važan nalazi se unutra, skriveno pod krovom dugačke i visoke građevine. 46 metara dugačak i 15 metara visok, kip Bude u ležećem položaju (u posljednjem stadiju nirvane) je najveći kip ležećeg Bude u čitavom Tajlandu. Čitava njegova površina pozlaćena, a noge prekrivene od bisera napravljenih 108 laksana, slika koje karakteriziraju Budu. Čudesno djelo ljudskih ruku.
Napuštam Wat Pho i stotinjak metara dalje uzimam jedan od brodova koji za 3 bahta cijeli dan svakih 10 minuta povezuju dvije obale Mae Nam Chao Phraya rijeke. Rijeka je očekivano blatna i prljava, ali život uz rijeku je svejedno fascinantan: tu su se nagurali maleni restorani s terasama prema rijeci, tržnice, malene stambene prizemnice, rijekom plove gradski brodovi, maleni privatni čamci, ali i dugački transportni brodovi jer je na ovaj način transport robe brži i jeftiniji.
A sve iz daljine nadgleda visoki Wat Arun, Hram Zore, glavni razlog mog prelaska Mae Nam Chao Phraye. Iz daljine liči na visoku gomilu granita, ali kako se približavaš hramu, shvaćaš odmah svoju zabludu. 79 metara visoka pagoda u kmerskom stilu ukrašena je tisućama komadića kineskog porculana koji bliješte na suncu (kad se ono pojavi na rijetke petke). Razbijeni porculan ostavili su ovdje kineski trgovci jer im nije bio od koristi, a Tajlanđani su ga kasnije na ovaj način odlučili iskoristiti. Još malo šećem ovom obalom rijeke. Pred Wat Arunom nailazim na štand s hranom i ne odolijevam odličnim škampima prženima u nekakvom tijestu s repovima koji im jedini vire van tog tijesta. 5 komada za 20 bahta. Toliko su slasni da se poželim vratitit nazad po još, ali već sam dosta odmakao od hrama. Ubrzo nailazim i na prepunu tržnicu gdje, poput ostalih tajlandskih tržnica, nema što se ne prodaje. Prije ponovnog prelaska rijeke, zaustavljam se u jednom od restorana uz Mae Nam Chao Phrayu i dok jedem stir-fry rižu s piletinom (ptičja gripa navodno ponovno hara jugoistočnom Azijom), još malo promatram život na rijeci.
Natrag na Ko Ratanakosinu i odmah prizor koji se teško zaboravlja: stari Tajlanđanin od sigurnih preko 60 godina, smežurane kože, u rozoj ljetnoj lepršavoj haljinici s naramenicama. I na očima naravno previše šminke.
U 18:00 sati natrag na Hualamphongu. Točno na vrijeme da još jednom poslušam tajlandsku himnu. Naime, u Tajlandu je obvezno da se svaki dan točno u 18:00 sati u službenim zgradama na razglase pusti državna himna. Imao sam priliku prisustvovati trenutku kad sve stane na kolodvoru u Nakhon Ratchasimi ili aerodromu u Udon Thaniju, ali Hualamphong ipak pred svima prednjači. Scena kad se svi, i domaći, ali i turisti, u dupkom punoj čekaonici naglo ustanu, okrenu prema velikim portretima kralja i kraljice i u miru čekaju završetak himne minutu kasnije, zauvijek je urezana u pamćenje.
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:29 sati.