"Razdvajanjem magijskog i logičkog uma čovjek je izgubio svoju iskonsku prirodu i zauvijek prekinuo sklad čovjeka sa samim sobom i sa svemirom."
Navedeni citat je iz memoarske knjige mog omiljenog pisca Ernesta Sabata "Prije kraja - Sjećanja". Prije nego što obrazložim zašto sam izabrao baš ovaj citat za početak ovog teksta osvrnut ću se malo na samu knjigu. Počet ću od kraja (budući sam je upravo pročitao).
Dakle knjiga završava jakom vjerom da je utopija moguća, čak Sabato kaže da čovjek pripada jedino utopiji. To me toliko razveselilo, te sam se prisjetio jedne svoje rasprave s postmodernističkim umjetnicima, kada sam na kraju rasprave povikao (pomalo iz šale, a pomalo iz uvjerenja) da je potrebno vratiti vjeru u utopiju, da je dosta performansa, instalacija i glazbe čiji je smisao moiže isčitati jedino kontekstom vremena. Potrebno je nešto univerzalno, vječno,a ono što je vječno kod čovjeka je težnja nečemu nemogućem, odnosno utopiji.
Dakle po definiciji Sabata čovjek uvijek teži nečemu što se čini neostvarivom i na kraju uspjeva to ostvariti. To su jedinstvene vrste ljudi, koji, kako kaže Sabato "...su znali hodati po mraku..." i "Svojom su nam smrću pružili najuzvišeniju vrijednost života i pokazali da čovjek pripada jedino utopiji". Ta utopistička težnja se očitava i u Sabatovom podsjećanju da su mnoge stvari nekada izgledale poput utopije, primjerice ukinuće ropstva. Kao primjer osoba koje su zadužile čovječanstvo navodi svojeg sunarodnjaka Ernesta Guevaru poznatijeg kao Che, kojeg je imao prilike ugostiti za vrijeme Cheovog puta motociklom kada je krenuo liječiti bolesne u južnoj americi. Njega i njegovu žrtvu Sabato uspoiređuje sa Kristovom, utvrđujući (da li zbog poznih godina kada ljudi u strahu od smrti se okreću nadnaravnom, što sam Sabato u knjizi priznaje) da budućnost svijeta vidi u anarho kršćanstvu, jasno ne institucionalnom, već se često poziva na Sv. Augustina. Uostalom bez Chea kao simbola novog Krista teško da bi u Južno američkim državama tako ojačala ljevica. Njegova žrtva je postala simbol i uzor svim južnoamerikanicma kojima je dosta SAD-ovog tlaćenja. Che je postao neka vrsta arhetipa žrtve za bolje društvo, poput Krista, stoga i nakon smrti ima još veću snagu uvjeravanja ljudi u ispravnost svoje ideje. Osim toga, za razliku od Europe, svećenici su u Južnoj Americi stajali na strani radnika i ljevice, stoga je južnoamerički komunizam povezan s krščanstvom, pa je to i razlog Sabatove tvrdnje o anarho krščanstvu (iako je meni draži anarho okultizam-op.a.).
Zanimljiv je članak Marinka Čulića iz prošlog broja Feral Tribunea u kojem tvrdi da jačanje ljevice u Južnoj amrici dokazuje da nisu u pravu postmodernistički intelektualci koji tvrde da je završilo doba Ideologija i tako opravdavaju tržišni kapitalizam kojem nije bitna neka velika ideja društva već jedino profit...možda bolje da citiram "Na isti način, i velika priča tzv. postmoderne o kraju ideologija vrlo brzo bi se mogla pokazati kao veliki mućak. Jer, ako su nakon pada komunizma, u Evropi i Sjedinjenim Državama sve sporove kapitala i rada deideologizirali i prepustili sindikatima – drugdje nisu.U Latinskoj Americi ideologije doživljavaju novi procvat baš na toj sve zaoštrenijoj suprotnosti rada i kapitala (istina, često u obliku primitivne ljevice)."
Uz Chea, Sabato kao utopiste spominje Alberta Camusa, Van Gogha, Nietzschea, Bertranda Russella, Oscar Wildea.
Cijeli memoari su prožeti jakom društvenom osvješćenošću. Tako Sabato Boga prepoznaje u svim potlačenim ljudima koji su u svakodnevnoj potrazi za poslom da bi prehranili obitelj, a spavaju na cesti i kako kaže zapravo ne žive, već životare jer su izbačeni iz života kao da su bačeni s broda nasred oceana.
Korjen Sabatove društvene angažiranosti se nazire još u njegovoj ranoj mladosti kada kasnih 20 ih i 30ih godina postaje članom prvo komunista pa zatim anarhista u Argentini. Čak je za njim tragao odred Argentinske policije koji je bio ozloglašen po svojim torturama. Sabato im je uspio pobjeći, jedanput doslovno skakanjem kroz prozor, međutim mnogi od njegovih prijatelja nisu uspjeli izbjeći torture. Ta sjećanja na njegove prijatelje će se odraziti u njegovim romanima kada će žestoko kritizirati Argentinsku vojnu huntu sedamdesetih koja je sprovodila mućenja studenata ljevičara, a u čemu su stradali mnogi nevini. Kao protivnik takvog režima Sabato je bio predsjednik komisije CONADEP, odnosno Nacionalnog odbora za nestale osobe, koji se bavio prikupljanjem podataka, svjedočanstvima ljudi o torturama koje sprovodi režim i potragom za nestalim osobama.
Drugi važan aspekt za Sabaotvo stvaralaštvo jet taj što je on započeo kao talentirani prirodni znanstvenik koji je radio kasnih tridesetih u laboratoriju Marie Curie u Parizu, kamo se započinje družiti s nadrelaistima poput Andre Bretona (nikako ne sa Daliem kojega prezire jer smatra da je trivijalizirao nadrealizam). U druženju s njima Sabato poćinje prihvaćati vrijednosti iracionalnog i gubiti vjeru u logična opravdanja ljudskog ponašanja i funkcioniranja svijeta i svemira (Eto zato onaj citat).
Važno je napomenuti da je Berton smatrao da čovjek traba vjerovati u snove kao što vjeruje u svakodnvni život i dopustiti snovima da usmjeravjau ljudske radnje. Time povođenjem za snovima čovjek poćinje zahvačati stvarnost u cjelini.
"Zaražen nadrealističkim virusom" Sabato odlučuje napustiti svijet znanosti i postati umjetnik, slikar i pisac.
Međutim za vrijeme tog njegovog previranja, Sabato postaje paranoičan (što vjerojatno nasljeđuje još od progona za vrijeme svoje komunističke djelatnosti) i otvara mu se cijeli kafkijanski pakao kojeg će Sabato izvrsno pretočiti u djelu svojeg romana "O junacima i grobovima", a taj dio se naziva Izvještaj o slijepima. Time djelom se propituje o razlogu postojanja zla i njegovim oblicima, po mom sudu Izvještaj o slijepima je vrhunac književnosti, u sebi u potpunosti sadržava karakter uzvišenog - strah i ugoda u isto vrijeme. Svakako pročitajte!
Inače sami memoari su prožeti jakim antitehnološki stavom. On smatra da civilizacija ne napreduje već sa sve većim razvojem tehnologije propada, čineći od čovjeka roba i poslušni stroj vladajuće klase. U prilog tome čak navodi oduševljenje Kusturičinim filmom Underground, odnosnom metaforom kako neosvješteni ljudi u podrumu (siromašni na dnu) održavaju one na vrhu (bogate na vlasti), ipak ostaje čudno što se nije zapitao kako to da je autor poput Kusturice, koji je izbrijao takvu zbilja dobru metaforu, podržavao režim koji je bio jednim od uzroka velikih patnji u ovim krajevima, a protiv čega (protiv patnje i torture) je Sabato posvetio svoj život. No sve u svemu, Sabatovo viđenje tehnologije je potpuno negativno i momentalnu prevlast tehnologije u društvu uzima kao jedan od primjera razdvajanja i gubitka magijskog iz čovjeka. Po njemu pozitivizam u znanosti je isto što je u ekonomiji korporativni kapitalizmam koji potlačuje ljude. A i jedno i drugo su današnja prevladavajuća društvena paradigma koja je otuđila ljude same od sebe i od svemira.
Međutim u zadnja dva tjedna Sabato je već treći autor koji raspravlja o temi logičkog protiv magijskog i bori se s nedoumicama da li ih je moguće spojiti i kako se othrvati pretjeranom realizmu i racionalizmu ili opet citat, kako bi rekao Sabato "Zbog semantičke inverzije koja postoji u jezicima, riječ realist se koristi za imenovanje onih pojedinaca koji, zapravo, uništavaju svaki oblik realnosti, od najčišće prirode do duše ljudi i djece". Dakle ti autori koji pišu o sukobu logičkog i magijskog su Mircea Eliade, William Burroughs, Arthur Schopenhauer i Ernesto Sabato. Eliade sa tumačenjem da su religije proizvod simbola koje posjedujemo u kolektivnom nesvjesnom, Burroughsova interpretacija rock muzika kao rituala koji će vratiti magiju u bezdušni kršćanski svemir, Schopenhauerova uvjeranja da je sve što vidimo samo predstava, odnosno subjektivna pojava dok je jedina stvar sama po sebi, prava stvar volja i Sabatov već naveden citat na početku ovog članka.
Najvjerojatnije se ta podudarnost može interpretirati mojem interesu za temu iluzornosti vanjskog svijeta kojeg pogrešno nazivamo stvarnost, ali budući da ne čitam sustavno moguće je da je to preklapanje dokaz sinkroniciteta, odnosno uzročnosti koje nema unutar prirodnih zakona, već je posljedica našeg kolektivnog nesvjesnog po Jungu, podsvjesti po Freudu ili snova po nadrealistima. A uzročnost u toj "protuprirodnoj kauzalnosti" je svrhovita, a ne mehanička.
Stoga sam se zapitao na što mi zapravo svi ti tekstovi i knjige koje sam u zadnja dva tri tjedna pročitao, a sadržajem se poklapaju, žele ukazati? Da li mi želi ukazati da u potpunosti prihvatim mistiku i iracionalno? To me pomalo plaši. Naime, danas sam se prisjeti mnogih magova i proroka koje sam sreo za vrijeme svojih boravka u Palachu i na koncertima svoje muzičke grupe. Uvjek su mi se ti ljudi činile kao osobe koje su prihvatile magiju i iracionalno zbog nekog neuspjeha u životu ili traumatskog iskustva pa im je iracionalnost bila obranbeni mehanizam od hladnog logičkog i mehaničkog svijeta. Ali ipak ih poštujem jer je njihov sustav vjerovanja kako svemir funkcionira zajedno sa sustavom vrijednosti, koji su toliko različiti od prevladavajuće racionalne paradigme toliko koherentan i oni zbilja žive to što vjeruju. Kada bi napisali knjigu to bi bio pravi filozofski sustav kojemu Hegelova trabunjanja ne bi bila ni do koljena, a Kant bi bio zanimljiv kao što je telefonski imenik. Na žalost životi im nisu posve sređeni da bi skupili vrijeme i energiju za takvo nešto jer ti ljudi najćešće žive na rubu, poput onih Sabatovih što su bačeni s broda usred oceana. Izuzetak je jedino prorok Iliah koji je napisao cijelu knjigu proročanstva i organizira izložbe.
Međutim možda sinteza racija i magije kao što čine Eliade, Burroughs i Sabato ne bi bila loša. Neka vrsta spoznaje da ovaj svijet nije jedini moguć i da treba težiti do kuda mu sežu granice (poput Kantove kritike čistog uma ili Burroughsovog Golog ručka), ali onda, za razliku od Kanta, a po uzoru na Burroughsa, skupiti cojones (Hr. muda) i prepustiti se istraživanju onoga što je iza te granice mogućeg, utopiji, astralu, apsolutu.
Ovi članci mi ukazuju put prema tome. Posvetiti se istraživanju nesvjesnog i arhetipskih simbola koji se tamo skrivaju, dozvoliti snovima neka uzrokuju na moje svakodnevne odluke. Doživjeti ono što sam u jednoj raspravi na blogu nazvao "implozijom svijesti". Spoznaj sebe i tada razbijaš veo iluzije. Odbiti tvrdnje da je sve uvjetovano povjesnim kontekstom i shvatiti snagu simbola koji su nam od arhaičnih doba prapovijesti usađeni kao kolektivno nesvjesno i stalno motiviraju naše postupke, odnosno kreaciju umjetničkih djela, mitova, religija koje onda zavode ljude i posebne pojedince koji svojim djelovanjem omogućuju da se utopija ostvari (poput već navedenog Chea koji se u umovima južnoamerikanaca spojio s arhetipskim simbolom spasitelja koji se žrvuje za dobrobit ljudi).
Ali nikad zaboraviti pravilnosti koje vladaju pod velom Maye (logika, mehanika), da ova ne bi poslala svoju "policiju" na nas i strpala nas u ludnicu prije nego što obavimo svoju misiju, odnosno napravimo dovoljno rupa na njezinom velu i pustimo svjetlost utopije, apsoluta slijepim i usnulim ljudima i tako ih probudimo i otvorimo oči.
Post je objavljen 16.02.2007. u 16:16 sati.