Ne volim pričati o smrti, ne volim pisati o smrti, ne volim razmišljati o smrti, ne volim ni jedan trenutak koji me podsjeti na smrt. Tužno je što je gledam tako jer ona je nešto što nikada neću moći izbjeći, doći će prije ili kasnije, kada se najmanje budem nadala. Bojim se smrti osoba koje znam, osoba koje volim i do kojih mi je stalo. Bojim se svoje reakcije, bojim se svojih osjećaja koje ona izaziva kada umre netko tko mi je imalo bio važan u životu. Ne volim plakati. Ne volim sprovode, kada se opraštamo od nekoga tko je još jučer bilo tu sa nama a sada je tko zna gdje. Svima je ta misterija nejasna, gdje nakon smrti? Iskreno, ja ne želim ni znati. Ne želim znati ništa vezano uz sve to, jednom ću saznati a nadam se što kasnije. Volim živjeti, možda čak i više nego što mislim i žao mi je što je umiranje dio života. Nešto sa čime moramo živjeti i biti jaki u svakom trenutku kada nas napusti osoba koja je živjela isto kao i mi, koju smo znali i koja nam je nešto značila.
Danas sam bila na sprovodu. Jednom meni jako tužnom. Umro je čovjek kojeg znam cijeli život, koji je nekome koga ja volim jako puno pomogao i koji je volio moju obitelj…
Ali život je takav, pun lijepih i loših trenutaka. A osobe koje odlaze na drugi svijet i dalje žive sa nama. Nebo je uvijek tu da nas podsjeti da netko gleda na nas, još uvijek nas voli i da je unatoč smrti još uvijek kraj tebe, živi u tvojim sjećanjima…
Ne volim biti tužna. Uopće ne volim taj osjećaj (a, uostalom, tko voli). Iako mislim da je ponekad dozvoljeno tako se osjećati. Ponekad život bude okrutan. Ponekad neke male stvari potaknu lavinu osjećaja. Ne volim što previše sve uzimam k srcu, ne volim što nisam sebi na prvom mjestu, ne volim što dopustim da se loše osjećam.
Ali i to je normalno, čak je i to ponekad dozvoljeno. Pogotovo kada te razočara osoba kojoj vjeruješ, možda čak i previše. I pogotovo kada ta osoba nije prva, kada je samo jedna u nizu. Ponekad kada nekoga trebaš nije tu za tebe, ne reagira, ne zna. Ponekad se previše loših stvari spoji. I, što onda? Ništa, nastaviti dalje, ne smije me ništa slomiti. Ništa na ovom svijetu ne smije biti jače od tebe. Uvijek ostaje nada da će biti bolje, možda već sutra ili za nekoliko trenutaka. Možda. Nikada ne može biti sve savršeno, kakav bi život onda bio?
Ponekad je dozvoljeno oprostiti, prijeći preko svega. Dozvoljeno je i plakati, pisati tužno... Ali samo ponekad…
Sutra je novi dan, ponekad je i to dovoljno za osmijeh na licu.
Post je objavljen 15.02.2007. u 20:26 sati.