objavljeno 12.12.2006 23:21:13
Nedavno se počelo naveliko pričati o zloupotrebi lijekova koji su dostupni svima, a koje rulja željna puknuća pod svaku cijenu i na bilo koji način, sve češće i kod nas trpa u sebe. Na usenetu i forumima na tematskim sajtovima koji se bave narkoticima, hrvatski narkofili međusobno se savjetuju, hvale se i spredaju urbane legende o vrhunskim urokavanjima cijelom plejadom različitih sirupa, kapi za nos, i tableturina, od klasičnih painkillera i sedativa, pa do pilseva za srčane bolesnike, oboljele od Parkinskonove bolesti, shizofrenije itd.
Fascinantna je ta ljudska potreba za promjenom stanja svijesti. Ljudi su po defaultu skloni rokanju, pa zato dilanje i je najprofitabilniji biznis za svijetu. Od duvana i alkohola, do svih onih zabranjenih heroina, kokaina, trava, tripova… Važno je rokati se. Uz odobravanje društva, ili ne, samo da u glavi nije bistro. Nama u Europi, da ne kažem Dalmaciji, skroz je normalno naliti se, kao što je nekome u Boliviji nnormalno žvakati lišće koke, ili nekim drugim narodima pušiti opijum. Najviše me ipak fascinira globalna ironija u kojoj vlasti, kao, svim silama ratuju protiv poroka, a zapravo istodobno podržavaju narkomafiju, čuvaju im leđa i ispada da su dileri i represivni aparat, jedan subjekt. Borba protiv narkomanije osuđena je na propast u startu, i tako je to od samih početaka, jednako kao što je primjerice, američka prohibicija alkohola bila besmislena jer je 90 posto senatora, kongresmena i policajaca lokalo nakon smjene. Jebiga, u ljudskoj je prirodi povremeno tražiti ispriku za ne biti normalan, prirodno ili umjetno. Priroda, savršena kakva jest, ponudila je opijum, kao vrhunac, cara među drogama i najučinkovitije sredstvo za mijenjanje stanja svijesti. Ponudila je i travu, marihuanu, koku, a kada je homo sapiens počeo sve naprednije koristiti od majke prirode poklonjen razum, odnosno intelekt, uz pomoć kemije i drugih znanosti, iz prirodnih je sirovina počeo sve kvalitetnije sintetizirati psihoaktivnu tvar i pucati se suptilnije, učinkovitije, ali samim tim, jasno, i opasnije, pogubnije za organizam genetski naviknut na naturalno vulgaris. Na default. U tom vječnom procesu najbolje prolaze oni koji znaju odrediti mjeru, koji se mogu rokati kontrolirano, da ne kažem samokontrolirano. Oni koji mjeru ne znaju, ili je ne žele, ne prihvaćaju, završe poput River Phoenixa, Sid Viciousa, Jim Morrisona, odnosno cijele vojske anonimusa koji su u nekom trenutku utrpali u sebe preveliku količinu kemije, makar i milijunti dio čestice iznad onoga što nazivamo tolerancijom organizma. I otišli su na put s kojeg povratka nema. Rekao bih još, a to je uistinu isključivo moj subjektivni sud, da je jednako pretjerivanje i u onih došobrižnika što se manijaklano trude ostati čisti i trijezni. Strefi ih infarkt često prije nego pijančine i narkomane. Jer znaju ogresti, oboljeti od infišacije za čistoćom. Prosječnost je najbolja. Ona je vrlina. Svako je pretjerivanje kobno, čak i sama sklonost pretjerivanju. Treba znati mjeru, jer mjera je put za rajska vrata.
Treba se, dakle, pucati, ali s mjerom. U tome je kvaka. Priroda je savršeno postavila stvari. Ako želiš bogovski uživati, skupo ćeš to platiti. Heroinski medeni mjesec traje odvratno kratko, a ono što slijedi je teški pakao. – Zakoračio si kroz rajska vrata, htio si osjetiti ono što je u toj tvojoj zemaljskoj dimenziji i percepciji smrtnika namijenjeno samo bogovima i sad se jebi – kao da kaže cinična majka priroda. Znam nekoliko ljudi koji masovno svakodnevno puše travu. Jebo me pas ako nisu u većem kurcu od kvartovskih junkija, onih koji su svakodnevno na dopu, i to onom najprljavijem, uličnom, što do odredišta dolazi nakon najmanje 10 miješanja više, nakon što je roba već zaprljana strihinom, praškom za pecivo, i sličnim smećima. Oglupjeli su od trave ti moji kvartovski hašomani stravično, a da toga nisu ni svjesni. Disfunkcionalni su, asocijalni, jedva i u onom najprizemnijem, birtijaškom razgovoru slože dvije suvisle rečenice. Bilo bi im bolje da su na dopu. Bar bi znali zašto su sjebani. Jer heroin je jedina istinska, prava droga. Sve drugo su uspješniji, ili manje uspješni pokušaji prirode da nadomjesti nenadomjestivo. Povratak u majčinu utrobu. In utero. Topla kupka, ukopčan na hranu i sanjarenje. Uistinu predobro da bi bilo realno. Omjer zadovoljstva i prokletstva je negdje 1 : 1 000 000, ali u računici gdje jedan znači jebeno puno. A trava je totalno drukčija priča. U strogo zadanim, kontroliranim uvjetima čak i ljekovita, postaje ubitačna kad se konzumira nekontrolirano, više puta dnevno godinama. Ti ljudi postaju idioti, mozak im se pretvara u beskorisnu smrdljivu kašu. Gledam te stare momke u kasnim tridesetima. Većina su šljakeri koji rade najprljavije, i najteže poslove u tri smjene u lokalnoj Tvornici lakih metala. I tamo duvaju. Duvaju stalno. I kurca oni ne kuže. U kafićima vikendom stoje uz šank. Šute i piju. Na partyima stoje negdje sa strane, kao kipovi. Totalno im je duvka spržila mozgove. Velim opet, da su na dopu, barem bi znali zašto su sjebani, zašto su otišli u kurac. Ovako, ko fol, misle da nisu junkiji, da je trava laka droga, a zapravo su sjebani totalno. Ne kažem da trava nije laka droga. Kad jest. I nema nikakve veze s dopom. Naime, heroin je jedina prava droga, preciznije kazano, heroin je jedini opijat. Jasno, u našim medijima, i kod kvazi stručnjaka, sve su droge opijati, ne kuže da su opijati samo derivati opijuma. A uz kralja heroina, među nešto što bi onda bile nekakve ipak pod-droge, svrstao bi i bijelo, ali i onda, po nekakvoj zamišljenoj obrnutoj piramidi, i amfetamine, speedove, do tripa, hašiša i trave, a onda na kraju i duvana. Mislim, sve su to droge, ali i među drogama ima droga i droga, jebiga. Svaka ima svoj faktor, kao one lijepe guzice u reklami. No, moramo dijeliti one supstance koje zajebu organizam fizičkom ovisnošću, od svih ostalih, mada ni psihička ovisnost nije mali zajeb, pogotovo kada o bijelome govorimo. Jebote, na bijelome te bedara krpa čim popusti, čim počneš osjećati da kalava, da to više nije to. Zato i je proklet, majku mu. Dobar je, jebeno je dobar, ali brate i skup, financijski i psihološki. Ništa ne boli kao spuštanje, kao oni trenuci kad znaš da popušta, a tako je jebeno dobro i boli te činjenica da ti više neće biti tako dobro. Ipak, već preksutra sve je OK. Ako si dobro zaružio, eventualno će ti biti gadno sutradan, ali preksutra si cool. Dakle, ako se razbiješ bijelim za vikend, preboliš sve u nedjelju i u ponedjeljak si na poslu tip top. Kad si mlad, čak ti ta nedjelja i ne treba, a kad čovjek dođe u godine, sve manje može dan za danom partijati. U svakom slučaju, zaključili smo da trava može biti jebena ako se sjebeš s njom. No, to najmanje ovisi o travi, a više o ličnosti. Ljudi koji su sjebani, bili bi sjebani s travom i bez nje. Skloni suicidu ubit će se bili junkiji, cijenjeni arhitekti, ili klošari. Nema to puno veze s drogama. Kao što je odavno odbačena ona glupa teza, na žalost, još uvijek prisutna u nas, da se na dop navlače slabići, kukavice koje bježe od problema i slično. Ma možeš to objesiti mačku o rep. Pucaju se svi, jednako to rade bogati tatini sinovi, pizdeki, i sirotinja iz radničkih kvartova. Nema tu pravila. Neki stručnjaci kažu da osoba koja tri puta konzumira heroin u nekom životnom razdoblju, ima preko 75 posto da će se navući. I ta teza stvarno pije vodu. Uistinu je fascinantna ta droga, način na koji osvaja žrtvu. Nakon prvih iskustava, te neobjašnjive topline i egzotične romantike, stvarno je nemoguće steći dojam da je nemoguće kontrolirati konzumaciju, koliko god je općepoznato da heroin nije za zajebanciju. I unatoč svim tim poznatim činjenicama, ljudi se igraju, koketiraju i sjebu se. Sve je divno i krasno do jednog puta, do trenutka kad odjednom dobiješ gripu. Curi ti nos, sve te kost bole, ma što… i kosa na glavi boli. I uzmeš dop, a odjednom sve tegobe nestanu, ko odnesene. Nevjerojatno nešto. S ničim se ne može opisati. Tek tada spoznaš da je vrag odnio šalu, da je sranje došlo i da je medeni mjesec završio. I jedino što želiš je, više nikad ne osjetiti tu bol uzrokovanu nedostatkom smeđeg praha. Pa se ljudi rokaju sve više, sve češće, i sve su ovisniji, sve su sjebaniji, sve je manje para, tolerancija raste rapidno, svijest se mijenja, ništa više nije bitno, samo droga, samo dop, i samo urokana. Ne postoji puno gorih stvari na ovom planetu od ovisnosti o heroinu. Kao što ne postoji mnogo ugođaja koji se mogu usporediti s djelovanjem te fantastične, ali proklete droge. Baš kao što legenda kaže: - da je Bog smislio nešto bolje od dopa, uzeo bi to za sebe. Heroin je prekrasan, toliko prekrasan da ubija. Ali ne ubija brzo poput giljotine, nego pakleno sporo. Prvo ti ubije obraz, ubije čovjeka u tebi, oduzme ti spokoj, dostojanstvo, ljudskost, a onda te uzima fizički, doslovno te smanjuje dok ne postaneš kostur, živući mrtvac, nula, nitko i ništa, malo pljuvačke s asfalta, bolesne i ljigave. To je heroin. I koliko god bio jak, koliko god držao da si faca, s čeličnim mudima… ne igraj se s dopom. Jer za njega nema prejakih, a mali broj je onih koji uspiju pobjeći. Od tog broja, možda samo 10 posto nastavi suvislo živjeti. Ostali puknu na ovaj ili onaj način. Mnogi se navuku na religiju, zabriju, navuku se na crkvu, i do kraja života vas tlače svojim prosvjetiteljskim iskustvima, pronalaskom boga… kako god okreneš, dop je sranje. Teško sranje.
Droge mogu biti dobra zabava, ali nije se zajebavati s njima. Kokain je maksimum dopuštenoga, i to u najgorem slučaju, možda dva puta godišnje, na rođendan, Novu godinu, ili eventualno na neki veliki party, momačku večer, vjenčanje, neko ludilo. I onda više ništa najmanje 6 mjeseci. Travu zapaliti s vremena na vrijeme, uz dobru ekipu, i pivo, kvragu, zašto ne, ali možda dvaput mjesečno. Jebiga, dok studiraš moraš se s nečim zajebavati, istražiti sebe, granice ludila i podsvijesti, ali ništa više od toga. LSD? Ako imaš muda od čelika, ako nisi sklon paranoji, i ako imaš jaku psihu – probaj. Čisto zbog iskustva. Bio bi licemjer da kažem nešto suprotno. Trip sigurno nećeš htjeti ponoviti tako brzo, pa nema straha od ovisnosti. A ecstasy? Preporučio bi ga samo i jedino, ako je čist, a nije lako na partyu znati kakva je roba. Jebiga, sve što nije pravi bombon je smeće, puno otpada. Ne kažem da pravi bombon nije štetan, ali neusporedivo manje od govna kakvo se za sitnu lovu prodaje po klubovima. Krcat kofeinom, krečom, ne znam s kakvim sranjima sve ne. To ubija, to sjebe mozak gore od ičega. Izbjegavati, definitivno. O speedu, amfetaminima svih vrsta, barbituratima, painkillerima, antidepresivima, raznim apaurinima, xanaxima, praxitenima, lorsazepanima, artanima, tranaxima, lumidolima, prozacu, mandraxu, valiumu i sličnom smeću kakvog ćete naći u 80 posto domaćinstava, po ladicama s lijekovima, uopće mi se ne da pisati. Nema dobre tablete, sve je to veliki zajeb i košta masu organizam, pogotovo mladi organizam. Izbjegavati…. Metadon, iliti Heptanon pod kojim imenom metadon proizvodi Pliva, nisam ni spominjao jer je to medicinska alternativa dopu. I ništa više. Ni manje. Ostaje za kraj trava, njezin prirodni derivat hašiš, i umjetni derivat hašišovo ulje. Što o tome reži kad je sve već rečeno. Dan danas, naći ćete dan za danom u novinama vjesticu na zadnjoj stranici Jutarnjeg lista, skinutu s Hine ili neke treće agencije, da je trava zdrava, pa da nije. Da je dobra za pluća, pa da od nje dobiješ brže rak na plućima nego od duvana. Dokazano, u travi ima ljekovitih sastojaka, a sve ostalo je industrija farmacije i globalni, vrlo profitni interesi. Kao i u svemu, samo što je u slučaju «drugs» sve to puno više izraženo jer se najveća lova vrti upravo na tom području. Alkohol često može biti veće sranje nego sve droge zajedno, ali nije u žiži jer je društveno prihvatljiv. U nas. Negdje je veći bauk od dopa ili koke, ovisi samo o križanju meridijana i paralela na globusu. Da je po nekim narodima, alkohol bi bio ultra zabranjen a koka legalna. Ili neka druga kombinacija. Mi smo u alkohol free zoni, i zato je najnormalnije da je sve oko nas puno kronera. Nama je to čak smiješno. Neš mi ti stvari, alkohol. A što je agresivniji od svih droga zajedno, koga briga.
I da, dok sve ovo pišem, meni cijelo vrijeme dimi kraj glave. Izbrojio sam devet čikova, plus ovaj koji još gori, a dogorio je skoro do kraja jer pišem bjesomučno, drma me inspiracija, pa ne stignem povući. A jebeno sam navučen, samo što nisam junkie jer je ta moja ovisnost legitimna, legalna i društveno prihvatljiva. Sve manje, ali ipak još uvijek prihvatljiva. I to je moja jedina ovisnost. Pucati se drogama u mojim godinama, definitivno ne bi bilo prihvatljivo. A i da želim, ne mogu si to priuštiti. Ne zbog para, nego zato što nakon noći ruženja ne bi mogao na posao. Davno je bilo to kad mi takve stvari nisu smetale. Ne sjećam se kad sam se zadnji put napio, a trava mi jako smeta. Užasno se glupo osjećam naduvan, i zapravo, nikad mi to nije pasalo, čak ni onda u davnoj mladosti, kada sam utvarao da mi paše.
Epilog? Ne zajebajite se s drogama, od njih nećete profitirati, sigurno. Budite uvjereni u to. Ironija, zar ne? Nećete profitirati od najprofitabilnije grane privrede na svijetu. Ha. Jebiga, svaki profit je kod droga kratkoga daha, i prije ili kasnije skupo će vas koštati. Bilo da od nje zarađujete, ili da se njima pucate. Lajna bijeloga za novu godinu je gušt, a treskavica zbog krize i bacanje 700 kuna na gram svaki dan je kurac od života. Joint na studentskom tulumu i pivo, maksimum je dopuštenoga, a sve ostalo je kurčina, sranje koje ćete plaćati skupo do kraja života. Kratkog, mučnog i odvratnog. Pa vi sad izvolite.
Post je objavljen 15.02.2007. u 16:18 sati.