objavljeno NA XPORTALU, 29.11.2006 23:15:16
Devedesetih je vjerovao da je lovac u žitu. Opsjednut i povampiren, obilazio bi svakodnevno gradske knjižare i besciljno lutao pogledom po policama. Nije tražio ništa posebno, nikad s predumišljajem nije namjeravao ništa kupiti. Ubijao je tim patološki besciljnim šetnjama vrijeme između dva sastanka, a onda bi gotovo svaki put nekako odjednom, kao slučajno, naišao na žućkasti svezak… (…) …stop…vrijeme stoji… u pozadini se čuje pakleno spori trip hop… Black out… Frapiran bi se zaledio, lice bi mu se izobličilo i transformiralo u nekakvu nimalo ugodnu grimasu, i zapravo, u tom vječnom ponavljanju koje je u svojoj infišaciji svaki put doživljavao kao prvo, naletio bi na Lovca u žitu. I po tko zna koji put kupovao pod svaku cijenu knjigu koja ga je neobično i bolesno… koja ga je privlačila.
Bila je srijeda u listopadu, mračna i prljava, popodnevna. U fokusu labirint ulica prošaranih gnjilim lišćem, smeđim i jesenjim, vrlo zagrebačkim. Jesen u Zagrebu ima poseban miris, onako tup ali proziran, vlažan prekomjerno da ti se povremeno čini da si okružen vodom, nekom prljavom vodom, i dok hodaš čini ti se da roniš kroz tu zagrebačku jesenju maglu. I koliko god zvuči odvratno i prljavo, u tom popodnevnom doživljaju zagrebačkog listopada nalazi se sva romantika ovoga svijeta. Pa miriše poput ženske svlačionice u baletnoj školi za curice iz visokog društva. Znoj u simbiozi s bezbroj različitih parfema, voćnih s mladih djevica, i onih vatrenih s mladih kučkica koje tek kreću u osvajanje svijeta…. U blicevima, jer samo u blicevima svijesti, munjevito kratkotrajnim, prolazili su mu kroz glavu opisi okoline, sve do kraja horizonta gdje užurbane kolone automobila skreću negdje gdje se više ne vide… Padala je noć. Uputio se kući. Kiša je pljuštala, a on se probijao kroz kapi, tupo gledajući pred sebe. Nije vidio dalje od nosa, niti je treptao očima. Dok se voda cijedila niz njegov kaput, a stope mokre prljale imitaciju perzijskog tapeta, sporo se probijao kroz hodnike starinskog stana s natprosječno visokim plafonima. Dovukao se tiho i polagano do radnoga stola, otvorio ladicu i na trenutak zadržao pogled nad blistavom dugom devetkom. Znao je samo da je mora upotrijebiti, znao je da mora ubiti svinju. Autokrat je opet pretjerao, po tko zna koji put je povukao okoliš u ovu uplakanu i osiromašenu balkansku provaliju, a nigdje nije bilo filmske grančice za koju bi se barem neki sretnik mogao uhvatiti. Predugo je bilo loše, previše je vremena prošlo od posljednjeg osmijeha, jesen je dolazila i prolazila barem pet – šest puta otkako je svršilo zadnje dobro ljeto. Plodno i žuto, veselo, obojano i uglazbljeno durom. Noć je predugo vladala i malo tko se sjećao kako je izgledao dan. I nije bilo nade. Nije bilo razloga za vjerovanje. Nije više ništa. Ni bilo, ni moglo. Niti se čekalo. Nije. I nije. Pa ga nije bilo briga…. Crvenilo. Prošarano dimom i onim poznatim urbanim tragovima fotona što su dopirali s ulične rasvjete. Kreativni nered, kao opravdanje za previše izgubljenog vremena i nakupine svakodnevne rutine. Prljavo rublje, prastare novine, danima neispražnjene pepeljare…. Prizor koji govori puno. Soba ispražnjene svježine i miris prvih jesenjih grijanja, pomiješan s tufinom… On sjedi na fotelji presvučenom oker plišom. Još uvijek ne trepti očima, samo gleda, promatra daljinu i šuti. Loše je, nije dobro, loše je. Puši, gazi, puši, gasi… A onda konačno, uzeo je dugu devetku, jedinu čistu stvar u sobi, suprotnost u odnosu na sve. I uputio se opet po kiši, na željeznički kolodvor. S čistom dugom devetkom, punom, otkočenom i sjajnom. Prelijepom, uistinu prelijepom. Za deset sati bit će bliži nego ikada povijesnom bljesku. Odlučio je čvrsto ući u povijest kao čovjek koji je ubio svinju.
Već ju je čuo u dubini podsvijesti kako hropče, kako kukavički moli za milost, ali on svinji milost nije planirao dati. Milost nije ni tražio, zašto bi je dao, parafrazirao je u glavi Radu Končara, odnosno legendu o njemu. Jer, kako vele stari Šibenčaani, partizani, Končar je toga dana trčao po cijelome Šubičevcu, na mjestu gdje je danas stadion ove sezone nenadjebivog NK Šibenika, i vikao «nemojte, nemojte, molim vas, ne mene, ne….» ! Kako bilo. Odlučio je. Ubit će svinju, i sve će završiti. Monarhija će pokleknuti pred plimom anarhizma. Monarha će zamijeniti proletarijat, novi režim bit će totalitarniji nego ijedan ranije, kao i uvijek poslije revolucije. Ali neka, mislio je. Važno je samo jedno, da svinja nestane, da joj se mozak razleti po kraljevskoj rezidenciji. Važno je ubiti svinju, svi to žele, svi to hoće. I dječak iz ulice nježnosti, onaj najmanji, najslabiji, onaj iskreni, neiskvareni nevini dečko zna da je kralj gol. Zato, jasno je da svinja mora umrijeti.
Ali…. nešto u njemu nije mu dalo mira. Kada bi pokušao skrenuti misao s ubojstva, glava bi mu počela pucati. Morao je misliti samo na dugu devetku, na svinju s prosutim mozgom, u lokvi krvi… Morao je ući u prokletu knjižaru, morao je naći žutu knjižicu, morao je otići po motiv. Znao je da samo zato postoji, da izvrši sudbinski naum. Ma učinio bi on bilo što, samo kako bi bol prestala… da bar postoji drugi način, da bar stvari nisu tako komplicirane. Jebiga, kad nisu, kad mora biti ovako kako je. Znao je da nitko neće povući okidač ako on to ne uradi, znao je da će drugi psovati, hvalisati se, najavljivati, ali nitko neće imati muda učiniti pravu stvar. Sve je sad bilo na njemu, povijest, budućnost i sadašnjost, bez obzira na ono što slijedi, bez obzira na bolne i nesumnjivo, krvave konotacije, on namjerava čvrsto stegnuti šake i upucati kurvinog sina, tu beskrupuloznu svinju, režimsko derle, carskog kvazi demokrata, disidenta.
Svaki je režim isti, svaki ima svoju svinju. Na ovom njegovom geografskom prostoru, svinje se množe nevjerojatnom brzinom, i u pravilu, svakih nekoliko desetljeća izbijaju u prve fotelje. Svinje se ovdje uzgajaju, i to istočno i zapadno. Svinje ovdje govore, smiju se i jedu sve. Zato se obrazuju naraštaji čistaća, da u povijesnom trenutku povuku okidač. Dovoljno je samo da netko uputi naizgled banalni signal, da u novinama pročita naizgled nevini naslov. Da se sudbinska štoperica pokrene. I više ne staje dok ne obavi svoje. O Bože, mislio je… znao je… Tako je malo potrebno da povuče okidač, a svako vrijeme odašilje svoju poruku, tako ubojitu, poruku koja se čeka godinama, poruku koja čeka svog čitaća, poruku što zaziva ubojstvo. Isprani mozgovi, djeca režima i njihove majke kurve. Brat do brata. Samo signal je između Kajina i Abela, a oružje hladno čeka u ladici. Ono je napravljeno da bude upotrijebljeno, a ne da čeka. Svako se oružje hrani žrtvama, što više metaka ispali, pištolj je precizniji, pouzdaniji. Jadno je oružje što leži u ladici i čeka, kao i ubojica koji preduga razmišlja prije nego što zapuca, pa mu se ruke počnu tresti u sudbinskom trenutku… Jer prvi put je najteže, ali poslije više ne boli. Savjest je potrošna roba, a navika dosljedna. Navika je prokletstvo, prerasta u užitak i nezaustavljiva je. Poput povijesti, te nezaustavljive misli nekog propalog boga. Što se još uvijek igra u izgorjelu izlogu, neke tako morbidne robne kuće bez prozora. Ubiti. Uzeti, oduzeti, transformirati tijelo s duhom u bezdušnu čahuru. Pretvoriti život u gomilu otpada. Hranu za crve i druga mala bića. Smrt će usrećiti mnoge. Bez smrti nema prirode, nema nastavka, nema goriva za novu djecu. Pokoljenja daju sebe, upakiraju smrtnost u ideale. Konzumacija jednokratna. A onda? To nitko ne zna. Mnogi se prave da znaju, glume. Ali ne znaju…. Možda i svinje imaju svoj raj. I pakao. … tik – tak, tik – tak, tik – tak…. Sudnji dan je blizu… g o n g . . . (…) . . . gong…
Nekoliko godina je prošlo, a svinja je prestala uživati valjajući se u blatu. Nije sad nimalo bitno što je to u konkretnom slučaju presudilo tom ružnom mesu, ali on je svejedno, kao da jest bitno, vođen tajanstvenim signalom nastavio tražiti po knjižarama svog Lovca u žitu. Svinje su i dalje na svim meridijanima sjedile visoko, i na istoku, i na zapadu. U njihovim očima jasno se ocrtavala crta užasa, njihovi pokreti bili su upravo životinjski, a planovi nimalo miroljubivi. Opijene tronom vlasti, te su svinje najblaže rečeno bile divlje, podle, bijesne i bile zle, a nikako ne ono što swu naizgled, samo debele domaće životinje, sa sudbinom šunke i pršuta, kako su ih vidjeli zadojeni mršavi muževi i njihove supruge obješenih sisa i dlakavih nogu, taj napaćeni narod iz Hrvatske. Narod, jedan od onih što su se voljeli klanjati ružičastim nakazama, makar ih naknadno masovno svrgavali s trona, prije toga desetljećima bi im se klanjali, i svakih nekoliko desetljeća, zadojeni bi iznova stvarali kult ličnosti, zaboravljajući prošlost. Jer, naposljetku, važno je da se imaju kome klanjati. Svinje se mijenjaju, narod ostaje isti. Narod stalno iznova slavi svoje nove gospodare, narod zaboravlja… po defaultu.
I tako, kako mora biti kad je o povijesnom toku svijesti riječ, naš se lovac opet morao pozabaviti veterinarstvom, a duga devetka ovoga puta nije bila dovoljno jako oružje. Svinje su se utaborile, osigurale se dodatno naoružanim odredima poslušnika. Svinje su evoluirale, namnožile su se sada kao nikada ranije, i imale sve veću moć. U pitanju je bilo cijelo seosko imanje, to globalno stjecište bludnika i jadnika, šljakera i umjetnika, glumaca i naivnih žena. I svi oni, jecali su u blatu. Oni zadojeni, mnogobrojni fanatici, uzdizali su svinje u nebesa, po ustaljenom običaju, drugi su dizali barikade, treći vježbali terorizam, neki tamo deseti podizali jalove i naivne transparente u znaku mira. Lažni pacifisti, a kakvi bi nego naivni bili. U svom liberalnom snu jedva su čekali da kao pravi proleteri, u samo jednom trenutku postanu i sami vrhunske svinje, monarsi, samo kad bi za to dobili priliku. S guštom bi gazili svoje jeftine parole. Pokazalo se previše puta da su pacifisti najopasniji. Oni mudro testiraju svinje, manifestiraju svoju moć u čoporu, a u njima plamti neviđena želja za osvetom, u trenutku jaganjci postaju vukovi. Lijek za frustracije. Nagomilane, masovne, poznate i vajkad transparentno ovješene o trenutak. A sve se to događa u trenutku dok selo iščekuje požar, udar groma nakon čega više ništa neće biti isto.
Čak ni on više nije znao kako spasiti stvar. Bez pravog oružja, svakim danom sve više bez pravoga cilja, svjestan besciljnosti i besmislenosti svoje ubilačke ideje. I dani su prolazili, godišnja doba isto. Kraj je bio sve bliži, a Mars je bio jednako daleko. Pitao se često tih dana, zašto se uopće zamara? Svijet se nije mijenjao, a svinje bi se svejedno kotile, koliko god ih ubio, baš poput virusa, bile bi sve jače i moćnije. Povijest je nezaustavljiva misao!!!! Nema nade, ni snage. Nema ničega, samo požutjela knjiga žutih korica i popis smrti. Ubijali su krive, ubijali vješto, ubijali moćno, nisu ostavljali dokaze. Ubijali su u korijenu pomisao na svaku revoluciju, likvidirali vođe koji to zapravo nikada nisu ni bili. Opsjenare, fanatike, glumce, klaunove, nihiliste i flegmatike. Jebače i junkije. Od Kennedya do Lenona. Oko Morrisona, Joplinice i Hendrixa ionako se nisu morali puno truditi. Vrag bi se i sam pobrinuo za njih, možda bi imali tek nešto više vremena. Ali, likvidirali su ih svejedno, za svaki slučaj. Jebiga, nikad ne znaš, revolucija je opasna, posebno ona pacifistička. Zamisli svijet bez rata … Umrli bi brzo od gladi, mi zapadnjaci. Sve bi se u trenu sjebalo, progresa bi nestalo, zavladala bi moralna stega, nova moderna inkvizicija. Kada bi religija zamijenila ekonomiju i tržište… Brate moj, koja Hirošima bi to bila. Imagine… bla bla bla… (o kako su ideali sjajna renesansa za naivne) Zamisli pajdo da ovim svijetom vlada vječni mir…. najebali bi kao žuti. Brzo bi se vratili u pećine. Zato čujte djeco, vi zadojeni muževi i vaše dlakave supruge: slavimo zagađenje, ozonske rupe i prljava mora i vodu, veselimo se kiselim kišama, sudnjemu danu, užasu, potresima i novome ratu! To je jedini način da odjebemo zemlju i natjeramo mozgove da nas prebace negdje drugdje, daleko od Adama i Eve, daleko, što dalje od ovoga paklenog mjesta. Pobjegnimo nekamo gdje zmije ne žive. Pobjegnimo pobogu nekamo, nekamo daleko gdje nema svinja!
On čeka. Čeka još uvijek. Čeka dane cyber života, da sve mane dvonožni sisavac zamijeni čipom. Siguran je da za sto godina, čovjek neće imati na sebi više od 30 posto urođenih organa i tijela homosapiensa. Danas imamo baterijske uređaje pored srca, sutra će srce biti okruženo elektronskim kompleksom, a ljudi će živjeti u svijetu umrežene istine. Daleko od ove plave lopte, vukojebine iz smoga mliječnog puta. I vjerovati će u elektronske Bogove, ta rogata bića savršene rezolucije. Klanjat će se jadnici rogatome, gušiti se u atmosferi sirotinjske zemlje kada bogati nasele Mars i Jupiter.
Zamišljao je naš lovac te noći mrežni kriminal, sve blagodati kršenja zakona zakukuljen u lažnu realnost. Na www.lovacuzitu.com biti će popis svinja, a knjiga će biti sastavni dio lektire za svakog pionira. Naciste će ubijati preciznim naponom, bez obzira koliko fizički udaljeni bili. O blagodati, zemljo mila zagađena do temelja, kad začahureni u 6 kvadrata budemo tražili imaginarne oaze, lažne realnosti.
Moderni vragovi pripremaju svijet za novo doba, doba užasa i teške nesreće. Ubit će ekologe i pacifiste, uzburkati Kineze i Arape. Dogodit će se teški sraz, križarski pohod još će jednom stradati u svojoj besciljnosti, a svijet će doživjeti teški potop. Samo, ovoga puta neće biti Noe, ni mudraca, da ispune zemlju optimizmom. Spasitelj na svakom raskršću umire vječno na križu, razapet, okrunjen zarđalom bodljikavom žicom. U vječnom replayu! I slave ga takvoga, gledaju kako pati i na patnji zasnivaju svoju ljubav. Ima li ljubavi u patnji? Ima li ljubavi? Ima li? Luciferu, pičko…
Gledao je dugu devetku u svojoj ladici, u stanu od 6 kvadrata. Skinuo se na trenutak s mreže i sa zadnjih 30 posto urođenosti uzeo muzejski primjerak primitivnog oružja i bez razmišljanja prislonio ga uz metalno čelo. Stari metak je sporo klizio niz dolinu budućnosti a lovac je već jahao uz jelene u nizinama siječanja, kraj vodopada čiste i živopisne vode. Susreo je Manitua, a ovaj ga je upitao zašto je došao tako prerano. Lovac reče, puna mi je kapa realnosti, želim se vratiti korijenima, jer odlazak na Mars nije ni blizu. Manitu ciničan kako samo Bogovi cinični mogu biti, u trenutku ga ošine gromom i baci u tamnicu zemaljsku, na sred seoskog trga iznad kojih do nebesa niću neboderi sa stanovima od 6 kvadrata. Bijaše gol i bos, sa sto posto ljudskoga tkiva, a oko njega same svinje, visoke deset metara, zakrvavljenih očiju i sadamovskih brkova. Jeli su ga vječno, a njegov krik izgubio se negdje na lenti vremena, u povijesti, toj nezaustavljivoj misli.
Upravo je završila pauza za ručak u velikom industrijskom kompleksu kad ga je sirena probudila iz lagana sna. Uzeo je dugu devetku i zaputio se prema uredu direktora. Direktorski mozak uskoro je ukrasio cijelu prostoriju žućkasto crvenom tvari, a on je zadovoljno sjeo u automobil, uključio Jefferson Airplane i strovalio se u prvu provaliju. Povijest je nastavila teći u malenom pješčanom satu dok je ona kuhala jaje u tvrdo. Znala je, bila sasvim sigurna, da je jaje sad sigurno već dovoljno tvrdo. Doručak je bio ukusan a vani se događao još jedan divni dan. - Bit će ovo uistinu ugodan dan za shoping - pomislila je i oduševljeno udahnula miris jutra. U sjeni staroga hrasta pred kućom, nad kojim su ptice pjevale jutarnju ariju. U velikom trgovačkom kompleksu naišla je na Lovca u žitu. Tempirana ura, s crvenim digitalnim brojkama započela je otkucavati posljednje trenutke ovoga dana. Svijet je još jednom klizio u katastrofu, a George Bush je navukao kaubojske čizme i usnuo u svom 30 metara pod zemljom, sigurnom skloništu. U ponedjeljak je na Wall streetu bilo gusto, ali posao je obavljen.
U proljeće se više nitko neće sjećati nebodera, ni Afganistana, ni Iraka. Bog nas blagoslovio, i dalje se isticalo na zelenoj novčanici, ponavljalo papagajski u maloj Hrvatskoj. Lovac u žitu sjedio je na luksuznom pogrebu pred u zasljepljujući bijelo obojanom kućom. Zazvonio je telefon…s one strane slušalice netko reče: JOSEPHINE!
Post je objavljen 15.02.2007. u 16:03 sati.