Marketing
Walking down the memory lane
Ovu frazu spomenusmo par tjedana prije na engu iako ju ja još otprije znadoh. I baš mi je kul i dubokoumna budući da mi u hrvatskom jeziku nemamo neku tako deep frazu poput ove. Inače uvijek kad ju netko spomene ili čujem negdje, uvijek zamislim kako bi izgledao moj memory lane. I znam. Lijepi smeđi putić okružen zelenom travom i u hladovini drveća. I tu se nalazi klupica, obično uvijek prazna, izgleda da nitko neće sjest. Razlog se ne zna, al vjerojatno zato jer je to moje sjećanje i moj memory lane. A ja ovak škrta. Nema! Buaha. Nacrtala bi vam tu svoju viziju kad bi ja zapravo znala crtat, ali ne znam, pa ćete ostati uskraćeni te ljepote.
Onda sam se tak uvatla prisjećat se stvari iz prošlosti i uvidjeh kolko su se ljudi promijenili i koliko su drukčiji danas nego prije. Uzmimo primjer moj život u Petrinji. Živjeli smo u kući, blesava je adresa bila, da, a pored nas su živjeli neki starci i njihov je unuk stalno bio kod njih. Onda smo moj blesavi brat i ja uvijek išli kod njih da se igramo. I glupi kao i inače, zamijenili smo naše plastične zaubermaher tačke za neki glupi autić tog malog. Zapravo, autić je bio baš kul, prije da je to autetina, ne autić. I bio je na daljinski, samo što u mom vlasništvu nije radio dulje od tjedan dana, kao i sve ostalo što je bilo na daljinski. No, onda kad sam sutradan pitala malog šta je radio s tačkama, on je hladno odgovorio: „Pa dao sam svinjama da pojedu.“ I ja sam na to doslovno popizdila i htjela ga počupat, no bilo je jednostavnije tužiti se mami. Ali, tačke svejedno nisu vraćene niti su ih svinje povratile.
Danas mi je smiješno koliko sam bila blesava, ali onda su mi takve stvari predstavljale problem i tugu. I dok sam bila mala, uvijek sam bila tužna radi gubitka neke materijalne stvari, makar to bila i igračka. Onda sam s vremenom malo sazrela i shvatila da materijalne stvari, ma koliko vrijedne bile, nisu zaslužile tugovanje. Shvatih da je sve prolazno. Pa bih se trebala bojati onoga čega se boji većina ljudi: gubitka najbližih. No i ljudi su prolazni kao i sve ostalo. Danas – sutra ću ja tugovati za nekim, a kasnije će netko tugovati zamnom. Hope so. Valjda će.
Ovo je još jedna stvar koju sam jako volila kao mala. Kad sam god šetala s nekime i ugledala to potrčala sam i povikala: „Baja, baja!!“ I puhnula.
Kako je lijepo biti dijete. Šteta što vrijeme ovako brzo prolazi.
Post je objavljen 15.02.2007. u 12:53 sati.