Kako je divno biti ptica, ploviti beskrajnim prostranstvima neba bez ikakvog cilja il' straha od poraza. Kako je divno slobodno pružati krila, predati ih toplini sunca i žudjeti za nekim novim putem, … putem savršenstva.
Koliko puta kretala bih stazom svoga života i zastala, … ukočila se poput kamena na mogavši naprijed. Bojala sam se da ću naići na blatnjave lokve, polja prepuna magle, straha, hladnoće,… Bojala sam se da ću zalutati i krenuti u suprotnom smjeru od zvijezda.
Stajala bih tako na cesti moga života i polako, jedva primjetno uzmicala … Potrčala bih i trčala sve brže i brže tom stazom savršenstva do njenog samog početka…. I kretala bih ponovno, nekim drugim putem, nekim možda boljim putem, ali nikada nije bilo dovoljno hrabrosti za zaista krenem i stignem, stignem do cilja ….
Zastala bih i vratila se. Vratila na početak, kao da sam prokleta od Boga, kao da mi ne da da se smirim i nađem svoj put, pravi put ….
Zaista je divno biti ptica, ploviti beskrajnim prostranstvima neba bez ikakvog cilja i straha od poraza. Zaista je divno slobodno pružati krila, predati ih toplini sunca i smirit se na pravom putu savršenstva…
Post je objavljen 15.02.2007. u 08:41 sati.