Ova kratka priča o jednom ljudskom životu zapravo je neka vrsta mojeg obračuna sa ništavnim vrijednostima našeg društva...
Marta K. je imala šezdeset i sedam godina i običavala je provoditi dane sjedeći u kuhinji svog trošnog zagrebačkog stana. Slušala bi radio Sljeme, kuhala grah, krpala čarape, no najviše vremena je provodila sjedeći i gledajući kroz prozor na Aveniju grada Vukovara automobile koji užurbano prolaze svaki za svojim poslom, a mješavina zvukova motora bi ju uspavljivala, smirivala, uvodila u meditaciju iako Marta K. o značenju meditacije nije znala puno.
Njezino izborano lice imalo je još uvijek lijepe, pravilne crte iz kojih se mogla nazrijeti ljepota mladenačkih dana, a duboke plave oči bile su hladne i gledale u daljinu baš kao i prije četrdeset godina.
Marta K. je bila lijepo dijete, lijepa djevojka i lijepa žena. Zlobnici bi rekli da je s vremenom ljepota postala i ostala njezina jedina vrlina koju je održavala i usavršavala, no nju zli i ljubomorni jezici nisu opterećivali, odavno se navikla na njih jer to je cijena koju plaćate za ostanak u središtu pozornosti.
Kao djevojka, imala je Marta K. puno udvarača, što joj je uvelike imponiralo i kao svaka pametna i lijepa žena znala je dobro iskoristiti pogodnosti vlastite popularnosti. Mnogi su njeni udvarači imali kuće u primorskim krajevima, pa bi Marta K. svako ljeto običavala iskoristiti na deset ili više dana njihovo gostoprimstvo, što je tim mladićima pričinjalo veliko zadovoljstvo jer iako je ona bila šutljiva i ne-laka djevojka, njena prekrasna vanjština činila je ugodu svakome tko bi se zatekao u društvu dotične gospodične. Na kraju krajeva, mladići bi redovno postajali popularniji i izazivali bi zavist među svojim muškim i ženskim prijateljima kada bi prijateljevali sa takvom krasoticom. Najzanimljivije od svega je bilo što se reputacija Marte K. nije kvarila s brojem udvarača koje je posjećivala i kod kojih bi boravila, jer ona je bila nesklona tjelesnim užicima i možda i nikada nije bila intimna s nekim od tih mladića, dapače, svi oni naivniji mladići koji su polagali nekakve nade u njihov odnos, ostali bi zatečeni njenom hladnoćom.
Takva je bila Marta K., odmjerena, hladna i proračunata, a opet, anđeoskog izgleda, vitkog tijela, duge plave kose, porculanskog tena i plavih očiju, što je bilo dovoljno za brisanje svih dugova i opraštanje svih pogrešaka.
Ljeto je bilo idealna prilika za bježanje iz roditeljskog doma u Zagrebu, no ljeto ne bi trajalo zauvijek, već bi bilo naglo prekinuto naprasitom jeseni, kada bi se svi udvarači Marte K. vratili u metropolu na studije. Tijekom vremena Marti K. je dozlogrdilo obitavati u roditeljskom domu, jedinom mjestu gdje je, bez obzira na anđeoske oči i ledeni osmijeh, morala polagati račune o položenim ispitima i neizvršenim obavezama. Ne, tu joj se nisu tako lako brisali dugovi i opraštale pogreške.
U životu Marte K. je došlo vrijeme da se opredijeli za jednog udvarača. Onog trenutka kada je to shvatila, njeni najdraži udvarači bili su već muškarci u ozbiljnim vezama sa djevojkama koje ju nisu mogle nadmašiti u ljepoti, no svojim su partnerima pružale osjećaj sigurnosti, stabilnosti i mentalnog mira, što je njima upravo nakon gorkih iskustava s Martom K. bilo prijeko potrebno. Spoznavši kako stvari stoje, Marta K. se po prvi put u životu osjetila nepoželjnom.
Osjećaj nepoželjnosti trajao je nekoliko tjedana, točnije, trajao je sve dok ju jedan od “bivših” udvarača nije upoznao sa Vladimirom.
Ukratko, on je bio naočit i perspektivan muškarac, a najviše od svega ga je zanimao novac- više riječi ni nije potrebno da se opiše Vladimir. On je rođen u primorskom kraju, a dugi niz godina je radio i živio u Zagrebu. Bili su kao stvoreni jedno za drugo (oh, kakvog li čudnog zadovoljstva ima u upotrebi otrcanih rečenica). Ljeta su provodili na moru, zime na snijegu baš kao što “spada”. Ona se nakon nekoliko tjedana uselila k njemu, u njegov podstanarski stan, a on je plaćao sve račune jer njena ljepota se, naravno, nikada nije mogla platiti nekakvim prizemnim računima. Bila mu je odana svih godina koje su proveli zajedno i to je sve što se može reći o njihovoj ljubavi; on je bio sve uspješniji u bankarskom poslu a ona je bivala sve ljepšom i ljepšom... Ljudi s kojima su donedavno održavali kontakte i uvjetno rečeno prijateljstva, sve su se manje zanimali za njih dvoje, no to ih nije ni najmanje smetalo, dapače, nisu ni primjećivali manjak osoba u svom društveno povučenom životu. Bili su prezaposleni, on kao sposoban bankar, dok je Marta K. više puta vrlo povoljno iskoristila priliku da unovči svoju ljepotu snimajući razne reklame. Od fakulteta je odustala, što zbog strogosti koju su joj nametali bez obzira na njenu prekrasnost, što zbog same neisplativosti studiranja, što zbog drugih prioriteta... Marta K. je bila pametna djevojka i jako je rano shvatila da, ako ulažete u svoj savršeni izgled, zarađivati ćete bezobrazno više od većine ljudi koji su ulagali u svoje obrazovanje.
Vladimir i Marta K. proveli su godine ispunjene mirom i razumijevanjem, zlobnici bi samo nadodali ;”I hladnoćom!”. Tragedija cijele ove priče je u tome što je Marta K. nakon svih godina provedenih s Vladimirom, koji je naposljetku postao i njezin suprug, shvatila da ga počinje voljeti.
Blaženu monotoniju njihovih skladnih dana naprasno je narušila vijest o Vladimirovom zdravstvenom stanju. Vladimir nikada nije bio strastveni pušač, povremeno bi samo koketirao sa cigarama i to više zbog imidža nego zadovoljstva. Doktorima taj podatak nije bio bitan. Dijagnosticiran mu je karcinom pluća.
Marta K. i Vladimir bili su u najboljem razdoblju zajedničkog života, kao stvoreni jedno za drugo. Ona je bila sve traženija po medijima, a on sve uspješniji direktor. Preselili su se u vrlo udobnu kuću na Cmroku i dogovarali sve veće planove glede zajedničke financijske budućnosti. To je sve što se o njihovom zajedničkom životu može napisati.
Vladimir je preminuo u pedeset i trećoj godini. Marta K. je nakon sprovoda na svom licu primijetila lagane bore oko očiju. Kako je voljela gledati filmove za nju pitkog i zanimljivog sadržaja, tog, za nju nategnuto tužnog, dana na pameti joj je bila samo jedna rečenica :”I`m not getting any younger.” Osjećala se poput filmske udovice, iako joj je povremeno kroz svijest prolazila misao o tome kako nema djece i rodbine s kojom je u dobrim odnosima te da nije sigurna kakve je sve to poslove sklapao njen suprug posljednjih dana svog života.
Ispostavilo se da se Vladimir nikada nije planirao odreći posla te da je većinu poslova koje je sklopio pred sam kraj svog života sklopio u nadi da će moći isplatiti dogovorene svote. Nije napravio oporuku i nije se zbrinuo za svoju navodno voljenu suprugu. Marta K. je morala podmiriti njegove račune i dugove i iako je zamolila Vladimirovog advokata za pomoć, nije uspjela zadržati kuću. Svi su od nje očekivali da podmiri dugove i da odgovara za sve Vladimirove greške. Nije se više uspijevala izvući svojom prekrasnošću, nije više bila mlada, a na šarmu nije nikada poradila jer joj uz svu njenu ljepotu šarm nije bio potreban.
Tako je Marta K. ostala sama i nezbrinuta. Krivila je komplicirani pravni sustav. Iskreno, nije joj nedostajala ni kuća niti sva imovina koju su imali ona i Vladimir. Dovoljan joj je bio stan njegove pokojne majke koji joj je pravničkom pravdom ipak pripao (ni sama ne zna kako). Život ju je nasilnički ošamario; shvativši da više nije najpoželjnija među djevojkama a u međuvremenu ( od trenutka kada je kronološki prestala biti djevojka do trenutka kada je shvatila da je postala žena u godinama, nažalost ne i zrela žena) se nije obrazovala, nadograđivala i usavršavala i nije naučila obavljati kućanske poslove poput kuhanja, ostala je bez svih svojih aduta. Bila je prepuštena sebi tj. ničemu.
Pokušala je naučiti kuhati, zvala je majku koja je bila već prestara da bi joj bilo što suvislo objasnila, kupovala je ženske časopise u kojima bi nalazila recepte i razne savjete glede kućanskih poslova, pokušavala se osamostaliti, formirati od sebe samostalnu osobu...
Ostao joj je trošni zagrebački stan u kojem je običavala provoditi dane sjedeći u kuhinji. Slušala bi radio Sljeme, kuhala grah, krpala čarape, no najviše vremena je provodila sjedeći i gledajući kroz prozor na Aveniju grada Vukovara automobile koji užurbano prolaze svaki za svojim poslom, a mješavina zvukova motora bi ju uspavljivala, smirivala, uvodila u meditaciju, iako Marta K. o značenju meditacije nije znala puno.
Marta K. je imala šezdeset i sedam godina i nitko nije znao da ima bolesno srce. Voljela je nedjeljom odlaziti u šetnju po Donjem Gradu. Jednog ranojesenjeg poslijepodneva dok se šetala gradom presjekla ju je oštra bol u prsima. Rukama je grčevito posegnula u pravcu srca, izgubila je snagu u nogama dok je prolazila pored terase kafića “Godot” gdje se svakodnevno uz kavu okupljaju studenti i ostali besposličari. Padala je dok se hvatala za obližnji stol, a onako onemoćalu ju je spazila mlada konobarica te je potrčala, obuhvatila ju svojim rukama i posjela za stolac, doviknuvši svojim kolegama da pozovu hitnu pomoć. Marta K. je neko vrijeme pokušavala doći do zraka, a onda je jednostavno obamrla. Mlada konobarica ju je pokušavala protresti, vikala joj je u uho, očajnički pokušavajući od nje dobiti ikakvu naznaku života. No, života u Marti K. nije više bilo.
Marta K. je preminula u šezdeset i sedmoj godini, jednog toplog jesenjeg poslijepodneva na terasi kafića “Godot“ dok su gosti kafića mirno i sa zanimanjem promatrali posljednji otkucaj njenog više ne tako hladnog srca. Konobari istoimenog kafića izjavili su novinarima ono najvažnije; taj događaj nije utjecao na promet gostiju.
Post je objavljen 14.02.2007. u 12:15 sati.