Marketing
Loš dan
OVAJ ZAPIS NE 
ČITATI. 
Ujutro kiša, pobjegne tramvaj, pa u sljedećemu - hopa! - kontrola, zaštopa se kompjuter zbog neovlaštenoga downloadanja kolege iz ureda, ostane koja suvišna Kikina dlaka na mojoj odjeći, krivi poziv u krivo vrijeme, premda od prave osobe (sorry, diplomirana benkovačka snašo
), loš (ne)ručak, malo panike oko deadlinea koji me sustižu brže no što ja mogu od njih trčati; pokvaren CD player na pilatesu; grubo tjeranje iz sobe... I sve dobro što se - ipak i unatoč - dogodilo danas, propadne u živome blatu negativnosti. Hop!
U trenutku kada se moderni subjekt okrenuo kapitalističkoj maksimi po kojoj money makes the world go round, zanemario je duhovnost... Ne vjeruje ni u što što nema oblik konkretne materije: kamena, komada drveta ili predmeta za koji mora iskeširati koju novčanicu. No mi svi nismo ni kamen, ni komad drveta ni predmet za koji se mora iskeširati koja novčanica: mi smo ipak samo energija koja nikada ne nestaje... Vjerojatno se i nakon smrti ponovno p(r)ojavimo, samo u nekom drukčijemu obliku...
U svakom slučaju, danas je i moja i energija onih koji su me - na sreću ili nesreću - okruživali bila većinom negativna. (Uz nekoliko izuzetaka). Takva negativa koja se - da bi se iskanalizirala agresiva - može samo isplakati. Zaključim ja... pametno ženski... Da sam muško, našla bih kakvu tekmu, obojala lice u ratničke boje i udri po psovkama i pjesmuljcima mržnje.
Anyhow... Danas sam zaplak(iv)ala u najrazličitijim situacijama: od najbanalnijih i najneprimjerenijih mojim godinama i društvenome statusu (?!), do opet banalnih, ali primjerenijima mojim godinama i društvenome statusu (?!). Pa sam se na koncu isplakala u samoći svoje sobe i uopće ne moga stana. Nekada imam osjećaj da me proždire sve to izvana i iznutra, da se zalihe energije troše i da je ono ključno što mi nedostaje: odrediti si cilj. Shvatiti što želim od sebe same, i od Drugih, i onda polako usmjeravati svoj život tamo gdje "je sve po mom"?! Ne, ne bih htjela da dođe baš tamo gdje bi Yaya htjela. Yaya je Yaya, a ja sam ja. Samo sada još ne znam gdje je to točno. I otud valjda suze: od nemoći...? Ili pak svjesnosti o svojoj moći? Jer kad je čovjek svjestan da je ima, onda s njome mora nešto i učiniti... E, to je, dakle, jedno lice odgovornosti.
U svakom slučaju (2. put), da završim više s naricaljkama, sve je jasno. Valjda trebaju postojati i takvi dani... Jučer je bio dobar dan, danas je bio loš, sutra će biti...
U petak idem do Rijeke. Ne zbog karnevala, pokušat ću ga izbjeći u širokome luku; ne zbog ludih tulumarenja, pokušat ću ih izbjeći koliko će se moći; nego zbog:
1. svježeg primorskoga zraka;
2. kuhane (primorske) hrane;
3. dobroga društva.
Zaboravili smo naći vremena za slušanje... i opuštanje... jest, jest, time is money, i ispit se mora položiti... ali bit će prije da smo loše organizirani i egoistično nestrpljivi. I ja sam među vama, samo što mene vodi nešto drugo... ne "time is money". Što samo, da mi je znati...
Jučer sam upoznala jedno prilično zanimljivo biće koje bih htjela imati priliku pitati za koju životnu mudrost. Mislim da mi se kvari kotlić, sigurna sam da mi HEP nije preračunao struju i znam da se moram naučiti toleranciji... prema sebi... i Drugima.
Pusa.
Post je objavljen 13.02.2007. u 21:24 sati.