Marketing
Svi moji dečki - epilog
Vrijeme je učinilo svoje.
Bivši valjda nikad nije odgovarao mojim kriterijima, samo što sam danas toga svjesna. Zaboravila sam njegovu netaktičnost i bezosjećajnost. Danas ga žalim zbog životnih razočaranja koja je podnio. Voljela bih mu pomoći, a opet, nadam se da ima ljudi koji će to učiniti umjesto mene.
Franc i ja nismo više prijatelji, otišli smo svatko svojim putem i izgubili kontakt. Sretnem ga svakih par mjeseci, pozdravimo se, ali to je to. Pa i što da mu drugo kažem kad je u međuvremenu za mene stranac? Stranac kojem na neki način zavidim jer je (možda prerano, ali ipak) okončao svoju životnu potragu za srodnom dušom.
Tomislav nije ništa naučio na primjeru svog prijatelja. Naime, u međuvremenu je i on uplovio u bračne vode zahvaljujući neplaniranoj trudnoći.
Romana isto više ne viđam. Iskreno, trebalo mi je par dana da se sjetim kako se dečko uopće zvao, tako da poznanstvo s njim izgleda nije ostavilo direktne posljedice na meni. Ali one indirektne koje nalažu pojačan oprez kad god upoznajem nekog vrlo uglađenog tipa ostaju zauvijek.
Darko mi je i danas dobar prijatelj, a ima dobrih izgleda da to ostane i nakon što se maknem s faksa. Ima skroz normalnu i simpatičnu curu, a i ona koju je imao u međuvremenu naišla je na moje potpuno odobravanje. Eto, bar on uči na pogreškama.
Feliks je naposljetku prebolio Luciju. Trebalo mu je samo tri godine. Sad ima curu koja ga voli i cijeni.
Marko C je prapovijest. Faks je zapustio jer su mu sad neke druge stvari važnije: posao, novac, tko bi znao što sve ne. Ima li curu? Ne znam i baš me briga. Je li sretan? Ne znam, znajući kako je ambiciozan bio pretpostavljam da ga izjedaju kompleksi. I žalim ga malo zbog toga.
Lucija i Marko C nikad nisu prohodali. I njezin se fan klub raspao.
Florijan me nakon nekog vremena počeo pozdravljati, ali ništa više od toga. Ako je gužva na hodniku nastojim ga previdjeti, ako baš ne ide, pozdravim ga. Jednom sam čak pokušala razgovarati s njim, nije se dao. Viđam ga s jednom kolegicom i pitam se u kakvim su odnosima. Znatiželja, što mogu.
Hrvoja rijetko viđam. Vjerojatno nikada neće imati priliku upropastiti svoju idealiziranu sliku u mojim očima.
I naravno, Dražen. Moj prijatelj. Frend prema kojem nisam sasvim poštena, nije on kriv što sam ja zbunjena. Frend za kojeg nisam sigurna hoće li to ostati.
Lucija i ja smo, suprotno očekivanjima, super frendice. Dugoročno. Promijenila se. Ponekad mi se čini da bi bilo bolje za nju da je više ona stara.
Što mi je smiješno? Danas baš ništa. Nakon deset stranica, šest poglavlja, četiri godine analize muško-ženskih odnosa nisam ni blizu happy-endu, a čini mi se da nisam niti puno pametnija. Nadam se da ste se barem vi nasmijali koji put čitajući o mojim "iskustvima".
Što osjećam? Prevelik dio svoga vijeka provela sam solo da bih osjećala veliko razočaranje zbog toga. U užurbano i obično doba godine ne stignem niti pomisliti da mi nešto u životu nedostaje. Doduše, kad vidim neke parove, zapitam se zašto pojedincima to polazi za rukom, a meni ne. Ne čini mi se logičnim, još manje poštenim. Lagala bih da kažem da mi ne fali netko kome je ipak stalo malo više. Richard Gere bi to dobro znao izraziti:
Što se pitam? Pitam se što to ne valja sa mnom. Pa dobro, trebalo bi mnogo kozmetike i nešto fotošopiranja da me postave uz bok sjajnim glumicama, pjevačicama i manekenkama. No iako nisam fotogenična, ipak nemam nos Jadranke Đokić (inače sve najbolje o njoj) niti usne Vjekoslave Bach (nije ona kriva, kriv je silikon). Možda je problem u karakteru? Ili sam preuspješna? Teško bi mi bilo u to povjerovati. Mislim da je odgovor najbliži istini sljedeći: mojim kriterijima mnogi nisu dorasli, a oni koji jesu prepametni su da ne bi shvatili koliko sam "mixed up, messed up". Mudri dečki takve stvari nanjuše. Iako to i nije teško kad su moji valjda najveći životni strahovi strah od vezanja i strah od samoće.
Što sad? Pa ništa. Nakon oženjenih, zaručenih i zauzetih, nakon žaljenja jer osjećajni, nježni i pažljivi već imaju dečka, nakon spoznaje da ima onih koji su predobri za mene i onih koji si previše dozvoljavaju, nakon savršenih stranaca koje nikad nisam upoznala i prijatelja koji su presusretljivi valjda dolazi još nešto. Nešto što nije tragično i komično, nezrelo i necivilizirano, nedorečeno i zbunjujuće. I dok ima nade da dođe i to vrijeme, zapravo nemam ništa protiv ovog gdje sada stojim. Na kraju ipak imam svoje prijateljice, naviku raditi sama ono za što ne nađem društvo, obveze za koje se nadam da će ih biti manje i hobije za koje se nadam da će ih biti više. Pa i probleme s kojima sam se i do sada nosila bez muške asistencije.
Post je objavljen 15.02.2007. u 09:20 sati.