Marketing
Moj svijet...
Osjećam se kao da ću puknuti...
Toliko stvari me iritira zadnjih par dana i toliko stvari mi zaokuplja misli... toliko toga mi se dešava u glavi, a kad me netko upita što, ne znam odgovoriti! I bliži se Valentinovo, dan zaljubljenih... Dan, koji mi se ove godine tako neda proživljavati...
Prošle godine... prošle godine mi je Valentinovo bilo nešto posebno... Imala sam dečka i proveli smo veoma poseban dan zajedno.. .dan koji ću pamtiti do kraja života... dan kad se dogodilo nešto više nego samo jedno Valentinovo. I bio je to veoma lijep dan za mene. Ali ove godine. Bojim se uopće razmišljati kako će biti...
Stvorila sam svoj mali svijet. Svijet koji se nalazi samo u mojoj glavi i svijet u kojem stanujemo samo ja i on. Svijet u kojem mogu raditi sve što želim. Svijet u kojem sam sretna onda kada to želim. Svijet u kojem sam ja važna i u kojem su važni moji osjećaji... i samo bi željela da prekosutra otiđem negdje sama. Negdje gdje nema nikoga. Tamo gdje bi bila samo ja, sloboda (i moj mp3 player :))... i naravno... tamo gdje bi uživala u svom svijetu. U svojoj glavi.
Želim otići u svoj svijet.
Smješno je kako u tako kratkom trenu zaklopljenih očiju mogu vidjeti toliko sna... toliko nevjerojatnog i tako nestvarnog svijeta...
Zaspala sam na 10min... sada, malo prije kad sam ležala na kauču i gledala tv. Sanjala sam njega. U mraku, u tami, samo njega.... kako trči i hoda i trči i hoda prema meni, i u ruci nosi crvenu ružu. Krvavo crvenu ružu. Predivnu ružu. I nosi ju meni. Samo meni i nikom drugom. I tako me obuzme lijep osjećaj. U snu. Predivan osjećaj.
Ali tada sam se probudila... i zaboljelo je kad sam shvatila da je sve to samo san. Neostvaren san.
Da... pa ponekad realnost boli.
Držim da je vječnost prekratka. Želim osjetiti bol i radost, puninu osjećaja zvanog život. Ili bar ovu vrstu života koju živim. Svjesna sam da jedno ne ide bez drugoga. Ne zavaravam se. Ali teško je preživjeti vječnost. Moraš imati izuzetno snažnu volju za životom. Um vrluda. Kao da si previše dugo bio budan. Moraš zaspati, a ne možeš. Zaboravio si što je san. Možda jednom i odem pod zemlju. Možda se toliko umorim. Možda poželim umrijeti. Nikad se ne zna.
- ovo je iz knjige "U anđeoskom liku zvijeri" od Viktorije Faust
Svima šaljem pozdrav,
uživajte mi...
Vaša,
V.
Post je objavljen 12.02.2007. u 21:58 sati.