Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mojzagvozd

Marketing

Zagvozd prije sto godina


Kako Zagvozd vidi don Ilija Ujević koji je bio župnik od 1904. do 1921. godine
Don Ilija Ujević
Eno gore u djevičanskom dalmatinskom Zagorju s burne strane lomna i izvita Biokova pružilo se sa zapada na istok mjesto Zagvozd. Uteklo sinjem Jadranskom moru i primorskoj pitomštini sa razdragavanja na morskim valovima i zelenilu granatih maslinjaka; uteklo i ravnim poljanama, gdje plug pluži i kosa zuji, gdje se rijeke vijugaju i vrela vriju.Da, svemu je tomu uteklo ovo brdsko mjesto i bacilo se na visove hladne i samotne ko` oblak na planinu, da tamo u zatišju prkosi vjekovima i svojoj vječnoj samotinji; upalo u odvaljene klisure oslanjajući se o biokovske obronke ko` mrtvi starac o somić svoje stojne kuće, gdje u pramčioku čislom u ruci mijesi brašnenice i put utire skoru putovanju u vječnost, te prebire prevaljene godine svoje mladosti tuckajući po zemlji svojim izlizanim štapom. Sa podnevne strane zagrlilo je gordo Biokovo ovo samotno mjesto ko` majka na krilo svoje čedo, dočim sa svih ostalih vjetrova grli ga hladnim zagrljajem silne prirodne utvrde visokih brjegova, goli kamen i tvrda litica, na kojem po siromašku ali pošteno, živi do tri tisuće krepkih i stasitih biokovaca, razasuta na osamnaest kilometara tvrda kamena. Puste li kolijevke bijednoga gorštaka! Nu on tu ipak zadovoljno živi, ljubi rodnu klisuru i čuva je ko` desno oko u glavi-upravo po onoj pjesnikovoj:
U kamenu iznikao,
U kamenu odrastao;
Po kamenu ore, pase,
Ne da na njeg` ko` ni na se.

Kud pogledaš, strši golo-tvrdi kamen kao morsko valovlje, ali mrk i garav opaljen sunčanim žarom i drugim prirodnim izljevima. Tek što ovome skladnom kamenju djeveruje po koji stoljetni kljen, ostavština i uspomena prvih zemana ko` krnjatci u staračkoj glavi; kud se makneš, zjaju spilje i pećine ,da se diviš i strepiš, da se čudiš i trneš Božjoj desnici u raznoličnosti prirode. Između ovih prirodnih čudila ima po koji dočić lijepo obrađen snažnim mišicama radišna težaka, po koja lazinica i procijep, gdje naseljenik baci šaku usjeva, usadi duhana, krumpira, povrća, ili bodne malo vinovih lozica, da mu se djeca nazoblju šarke i ulije malo vinca, e da se trudan malo okrijepi, počasti prijatelja i utrne trogranu božićnu svijeću. Zemlje je malo, vrlo malo,ali ono što je, to je slatko i rodno, ako je porosno proljeće i kišna godina.
Pored mjesta na sredozemnoj cesti dvije su postaje : oružnička i financijerska, pučka mješovita škola poštansko – brzojavni ured, nadcestarska kuća, novi župnički stan, mala crkvica Svih svetih i četiri pivnice. Ove kuće na okupu izgledaju ko` mali ubavi varoš, ko` galeb na moru. Tamo na podnožju Biokova stari je župnički stan, stara seoska crkva Uznesenja Marijina. Jedno i drugo sagrađeno u davnini. Kod crkve je pokopište i nekoliko stećaka sa raznim uklesanim slikama – uspomena prvih vremena. U crkvi ima grob još od 1627. Crkva je malešna, tek u nju može stati petina pučanstva. Okolo na okolo na kičerima i po zavjetarju razasuti su seoski komšiluci, pa izgledaju ko male utvrde, koje brane ljuti krš. Naseoci su zdravi, okretni, čvrsti, radišni, provoćudni. Kad ih susretneš, rekao bi, da im ništa ne manjka: crveni, stasiti, bujni; ako s njima progovoriš, zadivljuju te prirodnim razborom , dokučivosti, dosjetljivosti, šalom, ponajviše krasnim jezikom punim poslovica i probranih izričaja. Osobito stariji u tome prednjače.


Post je objavljen 12.02.2007. u 21:57 sati.