Pregled posta

Svi moji dečki VI

Hrvoja sam prvi put primijetila prije dvije i pol godine. Jako visok, jako plav, jako zgodan, barem ako mene pitate. Budući da je na mom smjeru, često sam ga susretala, ali kako nas nitko nije predstavio, nismo komunicirali. Poneki put bih ga pozdravila na hodniku, međutim ili sam bila pretiha ili je on jednostavno previsok pa slabije čuje nas ovdje dolje - nije mi odgovorio.

S vremenom sam poznavala sve njegove prijatelje, saznala otkud je i u kojem je domu. Drugim riječima, i dalje niti sam s njim imala veze niti sam išta znala o njemu. I onda sam se jednog dana odvažila i jednostavno ga zapitala nešto u vezi faksa. Nije mi bilo jasno niti kako sam došla do njega, dok sam govorila činilo mi se kao da mjesečarim, a nakon okončanog razgovora sve mi je bilo u magli iako se tek dogodilo. Podsjetite me, koliko ja ono imam godina?

Drugom prilikom završila sam slučajno u menzi na ručku s njim i njegovim prijateljima. Učinio mi se strašno pametnim, a sama sam jedva prozborila par riječi. Pitala sam se nije li to o čemu priča zapravo moje područje i zašto ja ne znam skoro ništa o tome. Tada sam po prvi put pomislila kako je vjerojatno predobar za mene.

Nakon toga sve je krenulo nekim čudnim putem. Makar "krenulo" nije prava riječ za to. Vratila sam se desetak godina unatrag s obzirom na emocionalnu i ostalu zrelost i prestala ga pozdravljati. Dijelom jer sam tu i tamo, čini se, opet bila pretiha, dijelom jer se u meni probudila ona plahost i neugoda za koju sam mislila da sam je pokopala negdje u osnovnoj školi. Obaranje pogleda i gledanje u drugu stranu u njegovoj neposrednoj blizini zaista ne ide u prilog mojoj inteligenciji. Pitat ću još jednom: koliko ja ono imam godina?

Prije pola godine vidjela sam ga s curom. Odlučila sam biti ravnodušna prema toj spoznaji, imala sam u to vrijeme ionako dosta drugih problema. Zapravo sam upravo to i mogla očekivati (ili pak zaručnički ili vjenčani prsten). Kad sam zadnji put provjeravala stanje, još uvijek su bili skupa.

Srela sam ga prije par dana. Pozdravila. Priupitala nešto, saslušala ga, komentirala nešto. Kao da je to najnormalnija stvar i kao da se nikad nisam ponašala čudno. Možda sam u međuvremenu ipak dorasla svojim godinama i možda je sve ostalo davna prošlost. Dobro, još uvijek ne dovoljno davna s obzirom na to koliko je brutalno neugodna.

S Draženom je situacija bila slična: i on mi se svidio na prvi pogled, i on mi se činio prepametnim, susreti s njim također su bili stres. Ali onda sam otvorila oči.

Ruku na srce, on je super tip. I ima dovoljno potencijala da jednog dana preraste u muškarca koji bi odgovarao svim mojim kriterijima - samo da se s deizma prebaci na teizam, poradi na emancipaciji, aktivizmu i društvenoj kritici, da se ponekad uzruja radi Bandića i u sebi prepozna ljubitelja životinja... Dobro, ovo bi bio prezahtjevan make-over, a ja se uostalom protivim radikalnom preodgajanju drugih ili pak ne vjerujem (osim u rijetkim slučajevima) da se ljudi mogu bitno promijeniti. S druge strane, da se i promjeni, ne znam bi li to išta mijenjalo moje osjećaje.

Ponekad me brine zašto neke stvari radimo zajedno: da pitam, on bi sa mnom na sve izložbe, koncerte, sajmove i druga događanja, čak mi se čini da se ne bi niti najmanje zabrinuo da ga pozovem da ide sa mnom na sajam vjenčanja. Zato u posljednje vrijeme izbjegavam zvati ga, ali kad on pozove mene, opet idemo zajedno. I iako neke stvari više volim obaviti sama, zapravo sam vrlo zahvalna na njegovom društvu. Kao što sam mu zahvalna što me tijekom prošle godine na faksu gurao da radim i objašnjavao neke stvari koje su me izluđivale. Iako mi se i tada činilo da se previše trudi oko mene.

Lucija voli reći "onaj tvoj s velikim plavim očima" zbog čega se obično uhvatim za glavu. Smatram ga prijateljem, ali se istovremeno bojim da bi mogao doći dan kad će zaključiti da među nama ima nešto više i ta me misao ispunjava panikom. Zašto si ne nađe neke muške prijatelje s kojima će raditi to što sa mnom radi, zašto si ne nađe curu s kojom će raditi to što sa mnom radi, itd. I ovdje se vjerojatno opet radi o iracionalnim strahovima i neciviliziranim obrambenim mehanizmima što me dovodi do zaključka da nije problem u tome što on misli ili bi mogao pomisliti, nego u meni...


(Epilog slijedi uskoro)

Post je objavljen 12.02.2007. u 21:20 sati.