Marketing
STARAC I CVIJEĆE
Pred kućom staroga Ilijaša raste divovska lipa kojoj nema ravne pod čitavom Krekovačom. Dva golema ogranka natkrilila brvnaru i staju kao da ih brane od nasrtaja nevidljivih vojski.
Kada nastane ljeto, lipa se ospe žutim cvijećem kao gizdava djevojka niskama dukata. To je doba paše pčela. One krilima protkaju lipu i poteče pomalo tužna melodija, koja uz povjetarac leluja uspavljujuće sanjarski.
Tada stari Ilijaš, brkat, kosmat i okorio – sličan panju hrasta, sjedne pod lipu i dugo odmara pogled u spletu granja, cvijeća i pčela. Gledali su ga kako satima prebire po skučenoj grančici, podiže pogled, širi ruke, razgovara s lipom.
Ljudi su svašta nagađali i postajali zlobni, pakosni zbog svoje nezasićene radoznalosti. Kada nisu mogli dokučiti starčevu tajnu, oni izmisliše priču i zaleprša glas nevidljiv i bezizvoran – lud je ...
Ljetne zore pucale su na kljunovima ptica i padali su sumraci u predvečerja majska, a starac je uvijek razgovarao sa svojom lipom. Dešavalo se da dođu djevojke i zamole Ilijaša da im dopusti nabrati lipova čaja.
-Jok! - odgovarao bi Ilijaš tresući glavom – to ne može, ova lipa ne daje dobar čaj.
Na kraju je priznavao da je čaj dobar, ali ga on ne da i gotovo. Djevojke su uz
glasan smijeh odlazile izazivajući starca, ali se Ilijaš pravio da to ne primjećuje. Šetao je pod lipom, zaustavljao se i gledao u visoko granje. Namjernicima je na pozdrav odgovarao rasijano i odsutno.
„Siromah, stari pustinjak, kako je samo mogao poludjeti nesretnik?“ – pitali su se ljudi prolazeći i žureći za svojim poslovima, kojih nije bilo osobito mnogo u rano ljeto.
S opadanjem cvijeća nestajala su i pitanja o lipi i starcu i bivala odgođena do novoga ljeta i novog cvijeća.
Proljeća su dolazila uvijek iz početka, nečujnim koracima pod kojima su se rastapali snjegovi od toplog dana iz pluća planine. Igrala su se golotrba djeca kao ždrebad u travama i među bubama i dizala smijeh do neba na krilima prvih lastavica.
Čobanice su javile stada i rasipale višak života mlazovima pjesme iz nabreklih grudi.
Činilo se da to starac ništa ne vidi. On je imao lipu ... koju je, tko zna kada, njegov šukundjed posadio; od prvog pamćenja lipa je u Ilijaševim očima samo takva i tolika – nepromjenjiva.
*****
Zla vremena. Bila je divna majska noć. Ilijašev sin Marko legao je kao i obično poslije oranja – umoran i pravedan. U gluho doba noći vrata zadrhtaše pod udarcima čizama...
Nije se vidio prst pred okom i zato se Ilijaš ne sjeća kako je bila obučena ta vojska. Izbezumljen od straha on pokaza Marku ogranak koji se naslanjao na prozor. Učini mu se da toga ogranka ranije nije bilo i on povjerova da ga je lipa Marku pružila kao ruku spasenja. Marko prihvati pruženu ruku i po njoj otpuza u dubinu krošnje koja ga obgrli i sakri.
Pos silnim udarcima vrata popustiše. Kada su otišli sve je bilo prosuto, porazbijano ... polomljeno. Modrice po izmučenom tijelu starac nikada nikome nije pokazao, možda ga od straha nisu ni boljele. Nikada nije mogao zaboraviti sliku koja mu se ukazala kada je Marko pred zoru skliznuo niz deblo lipe i zamakao u goru; činilo mu se da lipa u zagrljaju Marka ljubi. Toga jutra Ilijaš osvanu pod lipom. U suncu što se bilo zaustavilo na cvijeću lipe zaiskriše staračke suze, a u mislima mu se stade prevrtati prošlost.
Ta lipa, čuvar, toliko je puta rukama zakrilila trošnu brvnaru od zlih oluja. Noćas pruži ruku nevinom Ilijaševom sinu.
U napaćenim očima starca Ilijaša bljesnu rascvjetala lipa kao zlatna koprena što treperi negdje u njegovu prapočetku. Starac se nasloni na ispucalu koru i zatrese ramenima u dubokom jecanju bez suza. Da je imao tako velike ruke, bio bi je obgrlio i privio na grudi da s njom zauvijek sraste.
*****
- Djeco, vidite, sam sam ostao. Smrt je blizu. Kada umrem samo me pokopajte
pod ovom lipom, nigdje na drugom mjestu, zaklinjem vas.
Tako je starac govorio unucima koji su ga posjećivali svake godine, dolazeći odnekud iz nepoznata svijeta.
Unuci su slušali djedove riječi i divili se njegovu prijateljstvu s lipom, a nisu ni slutili zašto je to tako. O događaju iz rata Ilijaš je šutio kao riba. Bojao se odati tajnu. Mislio je ... tko zna. Zlu ne trebalo ...
Otac Marko nastradao je na granici dok su još bili mali njegovi sinovi. Tako drugo unucima ne ostade drugo nego da se priviknu na dugotrajne sjedeljke i razgovore nemušte djeda Ilijaša pod oronulom lipom na pragu brvnare.
Oni nisu mogli ni slutiti da djedov pogled u granje, koje je zasjenjivalo horizonte, miluje kariku koja spaja prošlost sa sadašnjosti, da djed lipi šalje zahvalnost zbog opstanka krvi i plemena. Nisu znali da on u visokom granju njih grli i ljubi.
Kao da je netko tako htio; u rano proljeće jedne lijepe godine unuci dobiše brzojav „Umro ...“
Vlasti nisu pravile smetnje oko molbe da se starac pokopa pod lipom. Ograđen grubim plotom stoji njegov grob u sjeni granja. Spomenika nema. Tko bi, uostalom, sagradio veći spomenik od golemog stabla ...
Ne zna se zbog čega, ali ni danas nitko neće da nabere čaja sa granja koje se nadvilo nad pustu brvnaru i gusto busenje starčeva groba.
Žene nerado prolaze noću tuda. One se boje kvrgavih ogranaka među kojima se na mjesečini noćne ptice igraju skrivača sa nepoznatim sjenama ...
U šupljini stabla sove saviše gnijezdo. Jesu li molile lipu za gostoprimstvo ili su samo one znale da starac nije bio lud? Tko bi to znao ...
Autor priče:J.S.Prica
Fotografije: G.Mandić
Post je objavljen 11.02.2007. u 17:41 sati.