Posavski gonič pripada rijetkoj hrvatskoj autohtonoj pasmini lovačkoga psa. Spada u skupinu kratkodlakih goniča. Uzgaja se još od 16. stoljeća i to posebno na prostoru sisačke Posavine. Najstariji pisani dokumenti o toj pasmini potječu iz dalekog 14. stoljeća i čuvaju se u Đakovačkoj biskupiji.
Dobar, vrlo otporan gonič, naročito za lov na zeca i lisicu. Može se upotrebljavati i kao krvosljednik. Njegova čvrsta konstitucija pogodna je za lov u prostranim šumskim područjima Posavine s mnogo šiblja. Svrstan je u 6. FCI skupinu Goniči i srodne pasmine, sekciju 1.2 Srednji goniči, s radnim ispitom.
Posavski gonič ima smiren temperament, ali još uvijek dovoljno ýživý da ne bude previse trom pri gonjenju. Pri traženju koristi se isključivo njuhom. Radi nešto sporije od istarskog kratkodlakog goniča. Pri radu ne gubi kontakt sa lovcem iako goni dosta daleko od divljaci. Vrlo je poslušan i sam se nakon gonjenja vraća lovcu. Javlja se srednjevisokim glasom.
Može se podjednako dobro koristiti u gorskim šumovitim predjelima kao i u kamenjaru.
Najbolji je za lov na zečeve lisice i divlje svinje.
To je srednje velik gonič VI FCI skupine. Čvrstog je tijela, temeljne pšenično rumene boje u svim nijansama. Bijele oznake trebaju biti do 1/3 temeljne boje. Na glavi su u obliku cvijeta, pruge ili liše. Obično ima bijeli okovratnik, bijele grudi, trbuh, donje dijelove nogu i vrh repa. Glava duga, lubanjski je dio zaobljen s izraženom zatiljnom kosti. Nos i oči tamne do smeđe. Uši priljubljene, tanke, dosižu do usnog kuta. Zubalo potpuno i škarasto. Leđa ravna, sapi blago zaobljene, hod ravnomjeran. Dlaka čvrsta i gusta, na donjoj strani bedara, trbuha i repa neznatno duža. Visina 46-58, primjerena visina mužjaka je 50 cm, ženke 48 cm.
Naziv posavski gonič dobiva 1959., standard mu je priznat 1955 (važeći iz 1969.) , a potvrđen 2003. godine.
Iznimno je cijenjen u Hrvatskoj i Bosanskoj Posavini zbog brzine i pokretljivosti, a posebno zbog poslušnosti i privrženosti gospodaru.
Post je objavljen 10.02.2007. u 20:41 sati.