Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mywayy

Marketing

...1. dio...

Mali gradić je obvila tama, svi stanovnici su žalili. Posebno je žalila Martina jer joj je otac umro. U gradu se nije čuo ni muk...u gradu je bila tišina. Svi stanovnici osim djece su bili potišteni. Svi su cijenili Kristijana. On je bio jedan od uglednih stanovnika u ovom gradu. Najviše su ga voljeli zbog njegovog poštenja. Martina je jako voljela svog oca. Bez majke Marije je ostala dok je imala 18 godina. Martina je imala sad 28 godina, ali to nije mjenjalo ništa ni to što je imala svoju obitelj nije moglo utješiti Martinu. Imala je predivnog sinčića koji je navršio 4 godine te divnog muža kojeg je voljela. No stvarnost nije mogla izbjeći zauvijek je nestala osoba koju je jako voljela i koja joj je bila uzor. Obukla se u crninu i krenula na sprovod. Bilo je ondje mnogo ljudi, većina njih je plakala. Martina više nije mogla izdržati briznula je u plač. Za sprovod se pobrinio njen muž. Kada su došli do mjesta gdje su trebali pokopati njenog oca Kristijana Martina je ostala zbunjena. Mislila je da će ga pokopati pokraj njene majke, a na ovoj grobnici pisalo je samo ime Amina. Upitala je muža što se događa, a on joj je rekao da je tako pisalo u oporuci da ga polože na ovo mjesto. Martina ništa nije shvaćala, ali i nije joj bilo toliko stalo gdje će ga pokopati znala je da je izgubila svog oca, osobu za koju je znala da će uvijek biti uz nju, i od silne tuge samo je plakala te nije ni tražila objašnjenje. Odmah nakon sprovoda odlučila je otići kući. Sutra je otišla do očeve kuće. Odlučili su prodati kuću jer su već imali svoju, a glupo bi bilo da kuća ostane neiskorištena. Htjela je uzet nešto očevo iz kuće što će ju uvijek podsjećat na njega. Otišla je u njegovu sobu, a ondje je bio jedan ormarić koji joj otac...ma koliko ga molila...nije dopušta da vidi što se nalazi u njemu. Odlučila je zaviriti u njega. U njemu su bile nekakve slike te neotvorena omotnica. Pogledala je slike, a na slikama je bio njezin otac te neka djevojka. Prvo je pomislila da je to njena majka no kad je bolje pogledala shvatila je da to nije ona. Na omotnici je pisalo samo...za Kikija... Čudilo ju je to što je pismo bilo neotvoreno. Uzela je slike i pismo te otišla kući. Muž joj je pokušao što više olakšati situaciju u kojoj je bila, ali ništa nije mogao učiniti da ju oraspoloži. Pala je noć. Martinin muž je nakon nekog vremena otišao spavati kao i njihov mali sinčić, ona nije mogla zaspati. Mučilo ju je što se nalazi u pismo. Odlučila je pročitati. Polako se išuljala iz spavaće sobe, sjela na kauč i otvorila pismo. Na pismu su bile nekakve crvene mrlje. Počela je čitati pismo. Ondje je pisalo:
Kiki,
sjećaš li se našeg prvog poljubca. Osjećala sam se kao da letim, treptala sam. Ja koja nikad nisam vjerovala da ljubav postoji zaljubila sam se. Rekla sam ti da te volim i voljela sam te. U tvom sam zagrljaju našla mir i sve ono što mi je trebalo. Rekao si mi da me voliš i znala sam da je to istina. Vidjela sam u tvojim plavim očima da je to istina. Dokazao si mi mnogo puta da me voliš. Zahvaljivala sam Bogu što imam nekog poput tebe u svom životu. Kada je sve krenulo krivim putem. Kako je došlo do toga da se nalazim na tvom vjenčanju, ali kao kuma. Zašto mi je Bog ovo učinio. Mislila sam da ćeš vječno biti pored nje, ali kad sam čula na tvom vjenčanju one riječi zauvijek u dobru i zlu. Znala sam da je gotovo. Gotovo je sve o čemu sam sanjala. Prije nego što si ti ušetao u moj život nisam ni pomislila da bih se mogla udat te s nekom osobom živjeti do kraja života. Nisam bila romantičarka niti sam se zamišljala u velikoj bijeloj vjenčanici. Ti si to promjenio. Sjećaš li se kako smo one večeri planirali kako ćemo se vjenčati. Ja ću nositi bijelu vjenčanicu, imati malu krunu na glavi preko koje će padati moja crna kosa, a ti ćeš kao neki gospodin odjenuti odjelo i čekati me pred oltarom. Htjela sam cijeli svoj život provesti s tobom. Htjeli smo imati mnogo djece jer smo ih oboje voljeli. Znala sam da ćeš biti dobar otac, ali nisam znala da majka tom djetetu neću biti ja. Ne mogu provesti cijeli svoj život s tobom, no kad se sjetim trenutaka koje smo proveli zajedno...Netko u cijelom svom životu ne primi toliko ljubavi koliko si ti meni dao. Možda je ovo bilo dovoljno od mog života. Što će mi ovaj prokleti život kada ti nisi pokraj mene. Kiki, odlazim...zauvijek. Ne mogu te gledati, a znam da više nikad nećeš biti moj. Možda jednog dana zavoliš Mariju kao što si volio mene. Ja znam da nikoga poput tebe voljeti neću. Nad mojim životom je crni oblak koji nikada neće otići. Odlazim s ovog svijeta. Ne želim uništiti život još jednoj osobi. Tom djetetu koje Marija nosi. Ne želim... A ovako život ne mogu nastaviti. Znaj samo da sam te voljela...Možda ti nisam to uvijek pokazivala, ali voljela sam te kao što sam voljela svoj život. Bez tebe sam ostala i svoj život zamrzila. Šta će mi život bez ljubavi? Želim ti svu sreću ovog svijeta. Znam da će tvoje djete biti sretno što ima oca poput tebe. Pokušaj usrečit Mariju jer znam da te voli. Sigurna sam u to... Moj se život gasi poput svjeće... Znam da je gotovo. Oprosti mi što sam ovo učinila na dan tvog vjenčanja, ali nisam više mogla... Ne moraš se više brinuti za mene. Kada odem gore u nebo... Odande ću gledati i čuvati tebe i tvoje djete. To dijete nas je razdvojilo, ali ono je tvoje, zato ga i ja volim kao da je moje... Ljubavi moja, znaj da sam te voljela i zauvijek ću te voljeti...Zbogom zauvijek...tvoja Amina...

Martina je shvatila da je ona to dijete koje je razdvojilo njenog oca i Aminu. Dok je čitala pismo plakala je i osjećala se krivom za Amininu smrt, ali i zato što je uništila ljubav njenog oca. Odlučila je saznati cijelu priču o njenom ocu i Amini. Znala je koga treba pitati. Bila je to očeva najbolja prijateljica koja je znala sve o njenom ocu. Legla je u krevet, ali zaspati nije mogla. Razmišljala je kako će odmah ujutro posjetiti Ivanu, najbolju prijateljicu svog oca...

zanima vas ostatak priče...što se dogodilo...onda čitajte sljedeći post...kiß


Post je objavljen 09.02.2007. u 20:30 sati.