Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/rktkarizma

Marketing

Kako prepoznati zamke zloga

Image Hosted by ImageShack.us

NAPASTOVANJA U PUSTINJI

Već na samome početku Isusova javnoga života, odmah poslije svečanoga proglašenja od Oca na Jordanu, pristupa Sotona Isusu u pustinji s nakanom da kuša. Isus se, naime, povukao u pustinjsku samoću i ondje je molio i postio četrdeset dana i četrdeset noći. Očito je spreman, u najimtimnijem sjedinjenju s Ocem i u odricanju i pokori, suprostaviti se zamkom Zloga.
Prva zamka napasnika glasila je: Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.
(Mt 4,3). Isusov odgovor je: Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta! (Mt 4,4). Nema dvojbe da je napasnik, po svojem viđenju, nastojao izabrati najpogodniji trenutak. Bio je to trenutak Isusove fizičke iscrpljenosti.
Kad je čovjek iscrpljen i gladan, normalno je da mu je potrebna hrana. No, ovdje treba mudro prepoznati zamku Zloga. S njime treba uvijek biti na oprezu! U stvari, mnogi grijesi u našemu životu tako negdje započnu: lakoumnost, manja popuštanja osjećajima sjetilnosti, odavanje tjelesnim užitcima..., a sve to pod krinkom dopuštenoga. Sve to često prati pokušaj opravdanja: Pa svi tako rade, svi tako postupaju! A Sotona je tako vješt. On se ne želi odmah pokazati i otkriti; ne želi da ga prepoznamo kao palog anđela u stanju pobune. Naprotiv on se najradije predstavlja kao anđeo svjetla, predatavlja se kao milosrdan, sažalan, suosjećajan, Kristu, koji je iscrpljen glađu, predlaže da jede. Dakle, da utaži glad. Pa što je normalnije od toga?, ali nije riječ o tome. Krist je Bog i opaža opasnost koja se tu krije. Radi potrebe tijela čovjek je u opasnosti zanemariti duh. Koliki danas ni na što drugo ne misle nego kako će napuniti želudac i zadovoljiti svoje tjelesne strasti, a dušu ostavljaju praznu, bez Boga! Isus je mogao učiniti čudo; ta on će u dva navrat nahraniti tisuće ljudi u pustinji; umnožavajući kruhove! No ovdje je riječ o podmukloj zamki. I zato je Isusov odgovor kategoričan odlučan i ne dopušta nikakvo popuštanje: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego i o svetoj riječi što izlazi iz Božjih usta (Mt 4,4)
Slijedi drugi napad. Moramo znati da Sotona nikada sebe ne drži pobjeđenim. Kad mu prva zamka nije pošla za rukom, onda poziva Isusa da se s njim popne na vrh Jeruzalemskoga hrama. Tada mu reče: Ako si sin Božji,baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe, i na rukama će te nositi da se gdje nogama ne spotakneš o kamen.(Mt 4,6), drugim riječima, da ne slomiš nogu. Ovdje se krije još dvoličnija zamka. U ovim riječima Sotone krije se grijeh taštine. Predlaže Isusu da izvede senzaciju pred svijetom, salto mortale. Svi će mu aplaudirati, svi će mu se diviti i svi će ga početi slaviti. Ljudi su željni senzacija. Ljudi žele imati svoje idole s kojima se rado poistovječuju: Pjevaće, glumce, sportaše:. Ljudi su i danas, kao i u starom Rimu, «željni kruha i igara.» Isusov je odgovor, kao i u prvome slučaju, oštar, odlučan i bez kompromisa. Isus odgovara napasniku: Pisano je također: Ne iskušavaj gospodina, Boga svojega! (Mt 4,7). Kad bi Isus udovoljio napasniku, značilo bi to promjenu uloga, tj. dati stvorenju ulogu Stvoritelja. Sotona je razjaren, bijesan, jer je i drugi put doživio neuspjeh. Nije uspio nagovoriti Isusa da na njegov prijedlog učini čudo.
I, slijedi treći napad napasnika. Ovaj je najstrašniji. Sotona navodi Isusa na grijeh koji upropašćuje čovjeka za svu vječnost: Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš (Mt 4,8-10). Koje li ludosti u Sotone! On umišlja da je sve njegovo. A zapravo, on nema ništa. Toliko toga čovjeku obećava: uspjeh, slavu, popularnost, vlast, bogatstvo, sreću, napredak, užitak. I onda mu, na kraju, sve to oduzme, dovodeći ga na rub ponora. A redovita mu je strategija uvjeriti čovjeka kako je sve propalo, kako mu život više nema nikakve vrijednosti ni smisla i ostaje samo jedan korak do odluke da čovjek digne ruku na sebe i oduzme sebi život. Zar nismo u ovome našemu vremenu svjedoci sve učestalijih samoubo-
stava, osobito kod mladih ljudi?
Isus i treći put vrlo odlučno odbija Sotoninu zamku: Odlazi, Sotono! Ta pisanoje:
Gospodinu, Bogu svojemu se klanjaj i njemu jedinome služi! (Mt 4, 10). Koje li snage i odlučnosti u tim Isusovim riječima! U njima se krije tako važna životna pouka za tolike ljude koji se klanjaju jedino idolima, krivim Bogovima: idolu novca, idolu krive znanosti, idolu tjelesnih užitaka, idolu utjecaja i vlasti, idolu karijere, idolu publiciteta, i prestiža idolu droge i alkohola...
U svim ovim napastovanjima kojima je Sotona iskušavao Isusa krije se, zapravo, zamka da se prihvati želja tijela, svijeta, Đavla (hrana, uspjeh, vlast...) koji želi ovladati duhom. A cilj mu je odvratiti od Boga i upropastiti , često vezane. Stari je Adam izabrao obećanje Sotone; Novi Adam, Krist, izabrao je poslušnost Bogu, iako će ga to dovesti do užasne smrti na križu.
Tko bi mogao prebrojiti duše koje danas Sotona drži pod svojom vlašću upravo preko ovakvih zamki?! Svi oni koji su mu povjerovali bili su zavedeni njegovim lažnim obećanjima; a sada ih nesvjesne i «slijepe» često vezane «lancima»; drži za svoje robove. Zato mu sv. Ivan u tri navrata u svojemu Evanđelju daje naziv knez ovoga svijeta. A Isus je došao k nama razoriti tu sotonsku vlast koju Zli ima nad mnogim ljudima koji su povjerovali njegovim podmuklim zavodljivostima; došao je srušiti njegovu moć, raskinuti «lance» kojima je Đavao okovao ljude i svojemu ljubljenome biću dati oslobođenje i život. Zato je svojim učenicima rekao: Sada će Knez ovoga svijeta biti izbačen... Jer on nema nikakve vlasti nada mnom! (usp. Iv 12, 31).

ISUS U EVANĐELJIMA I ZLI DUHOVI

Evanđelisti u svojim spisima žele na osobit način istaknuti Kristovo božanstvo. Stoga posebno iznose izvanredne znakove, čudesa koja je on čitao. Među mnogobrojnim znakovima koje opisuju, veliku i sasvim posebnu važnost pridaju Isusovu gospodstvu nad nečistim dusim To je zato jer je Isusovo djelo, kao što smo već isticali, usmjereno k uništenju moći Sotone i osolobođenju čovječanstva. Tako sv. Marko već u prvome poglavlju svojega Evanđelja tri puta naglašava ovu Kristovu moć: A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut od nečistoga duha. On povika: «Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!» Isus mu zapovijedi: «Umukni i iziđi iz njega!» Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: «Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda i i pokoravaju mu se!» (Mk 1, 23-27). Ovdje je važno zapaziti kako narod povezuje Isusovo propovijedanje s njegovom snagom i vlašću da tjera nečiste duhove. Uvečer, kad sunce zađe, donašaju preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali (Mk 1, 33-34). Važno je zapaziti da Isus ne želi svjedočanstvo zlih duhova, jer oni su u biti lažljivci i sve znaju izvrnuti. On ima svjedočanstvo Očevo, a i nas želi učiniti svojim svjedocima. U prvome poglavlju svojega Evanđelja sv. Marko donosi i ovu rečenicu: I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio. (Mk 1,39).
Sv. Matej nam u svojem Evanđelju također govori kako je Isus mnoge oslobađao: I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare uzete – i on ih ozdravljaše( Mt 4,24). A uvečer mu doniješe mnoge opsjednute. On izagna duhove riječju i sve bolesnike ozdravi ( Mt 8, 16).
Sv. Luka slično izvješćuje: O zalasku sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti i dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: «Ti si Sin Božji!» On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist. (Lk 4,40-41). Nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I koje su mučili nečisti dusi ozdravljajahu. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala (Lk 6,18-19), i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti: Marija, zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; (Lk,8,2).
Posebnu pozornost posvetit ćemo dvama slučajevima koji su vrlo karakteristični i donose neke važne pojedinosti.
Zaustavimo se najprije kod opsjednutoga iz Geraze. Riječ je, naime, o najtežem obliku potpunog đavolskog opsjednuća. Opsjednuti pokazuje nadljudsku snagu. On čak kida lance. U drugim primjerima opsjednuća nema takvih pojava. Nekada sotonsko zlo može izgledati kao fizička bolest. To je primjer gluhonijemog ili zgrbljene žene. I danas se u opsjednutih osoba očituju najrazličitije pojave.
Važno je zapaziti kako zloduh odgovara na pitanje o imenu: Legija mi je ime! Ima nas mnogo! (Mk 5,9). To se i danas događa. Također je zanimljiva činjenica da Isus udovoljava molbi zloduha da ih pošalje u svinje. I danas se događa da pri molitvi egzorcizma zao duh moli egzorcista da ga pošalje ili opet da egzorcist to odredi. Važno je primijetiti da Isus nikada ne zapovijeda nekome opsjednutome da šuti o svojemu oslobođenju, što obično čini kada je riječ o ozdravljenju od neke bolesti.
Drugi je primjer onaj o ozdravljenju mladića kojega desetorica apostola nisu uspjela osloboditi, dok je Isus bio s Petrom, Jakovom i Ivanom na brdu Tabor. Ovo je također vrlo težak primjer opsjednuća. Demon muči dječaka, baca ga ne zemlju; on se koči; pjeni, škripi zubima – tako da se čini da je epileptičar. Zloduh ga želi uništiti i zato ga baca sad u vodu a sad u vatru. Opis donose sv. Luka (9,38-43) i sv. Marko (9,14-27).
Isus je postavio vrlo konkretno i znakovito pitanje: Koliko je vremena kako mu se to događa? (Mk 9,21). Odgovor je bio: Od djetinjstva. Dakle, ovdje se očito želi naglasiti kako nema osobne krivnje žrtve.
Isus postavlja i neke uvjete kako bi mladić bio oslobođen. Najprije traži vjeru od oca: Sve je moguće onome koji vjeruje! ((Mk 9,23). A svojim začuđenim i razočaranim učenicima, zbog njihova neuspjeha, poručuje:Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom. (Mk 9,29). To znači da se neka oslobođenja od zloduha, koja su od posebne važnosti i osobito teška, ne događaju automatski, nego od egzorciste, osim vjere, zahtijevaju dugotrajnu molitvu i post.
Donosimo i neke bitne pojedinosti, koje bi bilo korisno zapaziti u Isusovim susretima s Đavlom u opsjednutim osobama:

zloduh može ući u čovjeka: Nakon zalogaja uđe u nj Sotona (Iv 13,27) – primjer Jude;

poslije oslobođenja zloduh se može vratiti i dovesti mnogo dugih, gorih duhova (Mk 12,43-45);
može izvoditi takva djela da zavede narod, kao što je to učinio Šimun čarobnjak (Dj 8,9 );

u nekim situacijama ima posebnu moć: Ovo je vaš čas i vlast tmina (Lk 22,53);

tu moć Sotona osobito pokazuje u posljednjim vremenima, što se može osobito dobro vidjeti iz Isusovih eshatoloških govora i Apokalipse.

ZLODUH JE BIJESAN KADA GA SE RAZOTKRIVA I UDARA

Židovi i njihovi književnici i farizeji, bojeći se da narod ne počne veličati Isusa, govore: Po poglavici đavolskome izgoni đavle! (Mt 9, 32-34). Sada vidimo da imaš zloduha! (Iv 8,52). Belzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle(Mk 3,22). Isus će na sve pritužbe dati tri odgovora:
U prvom odgovoru želi pokazati kako je takva optužba u sebi potpuno proturječna i besmislena: Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati... Ako je, dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego je kraj (Mk 3,23-26).
Drugi je odgovor još snažniji. Isus želi svojim slušateljima protumačiti što se događa: Ako ja po Duhu Božjem izgonim Đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje (Mt12,28): Sada će knez ovoga svijeta biti izbačen (Iv 12,31).Knez ovoga svijeta je već osuđen (Iv 14,11).
U trećem odgovoru Isus pokazuje svoju potpunu nadmoć i potpuni poraz Sotone: Dokle god jaki i naoružani čuva svoj stan, u miru je sav njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu svo njegovo oružje, u koje se uzdao, a plijen razdijeli...(Lk 11,21-22). Knez ovoga svijeta ne može ništa protiv mene (Iv 14,20).

DJELOVANJE SOTONE DANAS

Već smo spomenuli kako su Sotona i njegovi otpali anđeli, iako odijeljeni od Boga, zadržali svoju moć i svoj položaj (Vrhovništva, Vlasti, Moći; Gospodstva...) i kako se tom moći i vlasti služe na zlo. Između prvoga Kristova dolaska na ovaj svijet i posljednjeg suda Sotona nastoji pridobiti za sebe što više ljudi. Njegov je jedini cilj upropastiti i uništiti čovjeka. Sv.
Augustin će ustvrditi da, kad bi Sotona dobio dopuštenje od Boga, nitko od nas ne bi ostao na životu. Tolika je okrutnost Sotone da bi nas svakoga progutao, kad nas Božja zaštita ne bi štitila. Njemu se očito žuri. On zna da je pobijeđen i da ima malo vremena (Otk 12,12). Zato kao očajnik nastoji što više ljudi pridobiti za sebe. Borba protiv moći mraka trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjega dana (GS 37).
Sotona ne može izravno napasti Boga. Protiv njega se bori tako da svoju osvetljivu zlobu, punu mržnje i zavisti, s ljubomorom iskaljuje na ljudima. I svaki se čovjek, bez iznimke, bori. Naš je život ovdje na zemlji jedna trajna kušnja u kojoj se provjeravamo koliko smo vjerni Bogu ili smo podlegli zasjedama vražjim. A na kraju života svima nam se pojavi pred sudištem Kristovim, da svatko primi prema tome, koliko je dobra ili zla činio u svojemu tijelu
Očito je da se moć Sotone u pojedinim razdobljima ljudske povijesti jače ili slabije osjeća, osobito na razini zajednice, a onda i u životu pojedinca. Tako mnogi povjesničari drže da je propast rimskoga carstva bila prouzročena moralnom izopačenošću koja je bila zahvatila cijelo društvo. O tome jasno svjedoči Sv. Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima.
No, mnogi zapažaju kako se i današnji svijet osobito na Zapadu, nalazi na istoj razini. Zli zavodi ljude materijalizmom, hedonizmom konzumizmom...obećavajući im raj na ovoj zemlji. Nažalost, mnogi kršćani nisu prepoznali tragičnju laž i lukave zamke Zloga i tako srljaju svakim danom sve dalje u njegov ledeni zagrljaj. Tome uvelike pridonose sredstva društvenoga priopćavanja, koja često u službi zla i šire ozračje materijalizma, hedonizma, konzumizma...Sotona danas posebno ističe kult seksa, snizujući čovjekovo tijelo na sredstvo grijeha. To je rekli bismo, redovito djelovanje Sotone, koje nazivamo napastovanje na zlo. Toga ima vrlo mnogo i u najrazličitijim oblicima.. Vrlo je raširena i otvorena i drska propaganda raznih sotonskih sadržaja koji izravno i neizravno djeluju na čovjeka, razaraju njegov život i odvode duše u propast.
Ondje gdje je potisnuta vjera, gdje se krnji čistoća, dopušta zločin i nepravednost, izazivaju svađe koje uzrokuju rastave i nastaju nasilja, uvijek sudjeluje Sotona. Djelovanje Sotone i njegovih pristaša obuhvaća cijeli svijet.
Tu su i neprestana napastovanja na oholost, uznositost, zavist na svim razinama i u svim vrstama, na političkom, ekonomskom i diplomatskom području. Zato Isus kaže: Sav je svijet u rukama zloga, i nitko mu ne može izbjeći, nego samo onaj tko se trudi živjeti s Isusom po onim sredstvima koja nam on daje – sakramentima , molitvama, postovima, i sl. Jedino taj može pobijediti Sotonu u ovome njegovom redovitom djelovanju i neće upasti njegova izvanredna djelovanja


IZVANREDNA DJELOVANJA SOTONE

Potrebno se posebno osvrnuti na tzv. Izvanredno djelovanje Sotone, koje Bog očito dopušta u nekim posebnim slučajevima.

1. Izravni fizički napadi od Sotone

Poznato je iz životopisa pojedinih velikih ljudi (primjerice sv. Ivana od Križa, svetoga župnika Arhškog – Ivana Vianeyija ili nedavno proglašenoga svetim o. Pija iz Pitrelcine) kako su na izvanredan način bili šikanirani od zloga duha. Opisuje kako ih je Sotona bičevao i batinao.
Ima također dobih svetih duša koje se ozbiljno trude na putu savršenstva, a, s Božjim dopuš-
tenjem poput Joba, izložene su napadima Sotone. Te su im prouzročene patnje postale sredstvom zadovoljštine, pročišćenja i posvećenja. One služe otkupljenju, jer se patnja, bez obzira na to odakle potječe, pretvara u spasenje ako se prihvaće u vjeri i u velikodušnom duhu žrtve.
No, važno je zapaziti da u svim ovakvim primjerima Sotona nije imao nutarnjeg utjecaja na osobe i zato nije bilo potrebno nad takvim osobama moliti otkletvene molitve ili pak molitve egzorcizma.
Takve osobe, od Boga izabrane, ostvaruju osobita poslanja i zato jer su potpuno posvećene Božjim planovima postaju iznimna karizmatična sredstva za spasenje svijeta te zbog toga ciljevi sotonskih napada izvanredne snage. Sotona ih napada izravno i uzrokuje im iznimno velika trpljenja želeći im nametnuti strah i odvratiti ih od poslanja uz koje su prionuli. Istodo-
bno je u takvim situacijama prisutno i otajstvo Božje providnosti koja iz takvih stanja može izvući veliko dobro. Bog dopušta Zloduhu izvanredno djelovanje na svete ljude kako bi još jače došla do izražaja Božja snaga u njima.

2. Đavolsko opsjednuće

To je najteži oblik sotonskoga djelovanja na čovjeka. Sotona u takvome slučaju potpuno uzme u posjed čovjekovo tijelo, ali ne i dušu. Čovjek tada djeluje ili govori kako Sotona hoće. U takvoj se situaciji dotični jednostavno ne može oprijeti Zloduhu i zato nije moralno odgovoran za svoje riječi ni za svoje čine. Ovakvo je stanje popraćeno čudnim fenomenima: opsjednuti zna početi govoriti nekim novim jezikom, pokazuje izvanrednu snagu, kida čak željezne lance, otkriva skrivene stvari ili čak tuđe misli...Biblija nam donosi onaj poznati slučaj iz Geraze koji smo već spomenuli.
Iskustvo pokazuje da se Đavao može kod pojedinih osoba služiti njihovim tjelesnim moćima kako hoće: može dignuti tijelo osobe i držati ga dugo u zraku, prenijeti je na bilo koje mjesto posve lako i brzo, govoriti drevne i moderne jezike koje ta osoba ne poznaje, recitirati napamet odlomke iz knjiga koje nije nikada čitala, modificirati fizičke funkcije tijela (probavu, izlučivanja sekreta, krvotok, disanje...)
Osoba znade zauzimati najrazličitije položaje, može lako učiti pokrete najvještijih akrobata, hodati i trčati zatvorenih očiju, izbjegavajući svaku zapreku, može čak izvrsno svirati, slikati i činiti druge aktivnosti koje nikada nije učila, izvikivati vrlo oštre glasove, prepoznavati stvati iz prošlosti koje su osobni skrivene, čitati tuđe misli i činiti druga čudnovata djela.
Ovdje treba reči kako se u praksi može susreti mnoštvo različitih đavolskih opsjednuća, koja se međusobno razlikuju po težini, intenzitetu i simptomima. I zato nije dobro uzeti jedan primjer pa po njemu prosuđivati sve slučajeve. Ipak, treba reći da su slučajevi potpunoga đavolskog opsjednuća rijetki, no sigurno ih i danas ima. Karakteristično je kod ovakvoga djelovanja Zloduha da opsjenuti energično odbacuje psovke. No, ovdje je vrlo važno napomenuti kako je nužan stalan oprez, jer se Zloduh zna vrlo često pretvarati kako bi zavarao i skrenuo pozornost na nevažno.
Uz opsjednute osobe često su vezana ubojstva i samoubojstva.

3. Đavolska zlostavljanja

Pod ovim podrazumijevamo najrazličitije poteškoće koje mogu imati pojedine osobe, a izazvane su djelovanjem Zloduha. Tu pripadaju razne smetnje i bolesti, od onih manje teških pa do vrlo teških, koje mogu prijeći čak u opsjednuće. U takvim se slučajevima može dogoditi da osoba izgubi svijest ili počne činiti djela ili izgovarati neke riječi za koje nije odgovorna.
Navest ćemo samo neke primjere koje nam donosi Biblija kako bismo bolje shvatili ovakvo djelovanje. U Starome Zavjetu imamo slučaj pravednoga Joba koji nije bio opsjednut od Sotone, ali je bio od njega teško udaren bolešću, u djeci i u svojemu materijalnome posjedu. U Novome Zavjetu karakterističan je slučaj zgrbljene žene te slučaj gluhonijemoga, koje je Isus oslobodio: oni nisu bili pod potpunim opsjednućem Đavla, ali je njegova prisutnost kod njih izazivala teške fizičke smetnje. Spomenima i slučaj sv. Pavla, koji očito nije bio pod utjecaje
Sotone, ali kako sam donosi, Zli ga je trajno mučio: I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim (2 Kor 12,7).
Već smo spomenuli kako su đavolska opsjednuća vrlo rijetka pojava. No, svećenici u svojoj pastoralnoj praksi vrlo često susreću mnoštvo pojedinaca koje Sotona muči udarajući na njihovo zdravlje, stvartajući probleme na području njihovih materijalnih dobara, uzrokujući blokade u njihovim aktivnostima, kao i izazivajući pomutnju u osjećajima. Svećenik se u svo-
joj pastoralnoj praksi svakodnevno suočava s ovakvim ili sličnim pojavama i nađe se u vrlo nezahvalnoj situaciji kada mora ustvrditi koji je zlokobni uzrok ovakvim pojavama. Drugim riječima, svećenik često mora razlučiti radi li se o sotonskome uzroku ili ne, i kako ga ukloniti.
Radi procjene situacije svećenik uvijek mora imati pred očima činjenicu da je svatko slučaj za sebe, da postoji velika razlika u simptomima te da postoji također i cijeli spektar razlika u težini sotonskih smetnja. Oblici molgu biti vrlo različiti: napad na zdravlje, poteškoće i blokade u poslu poremećaj na području čovjekovih osjećaja, ozbiljno narušavanje međuljudskih odnosa, jaka srdžba bez razloga, povlačenja i često potpuna izolacija od okoline, suicidne misli...
Ako se đavolska zlostavljanja ne izliječe odmah, po sredstvima koja nam je Gospodin dao, ona se ustrajno nastavljaju, postaju prave i istinske đavolske opsesije, koje svode čovjeka na gotovo životinjsko stanje, razaraju njegov neurovegetativni sustav, san i apetit se gube, a naj-češće osoba trajno sve više psihofizički propada.
Spomenuo bih neke primjere osoba koje se trajno kreću po bolnicama i raznim kliničkim odjelima, ali bez uspjeha. U takvim slučajevima svi specijalisti tvrde kako se pacijent stvarno nalazi u posljednjem stupnju bolesti, ali «klinički» ne nalaze ništa. Bolesnik stvatno propada psihički i fiziološki, nikako ne može spavati i trpi od anoreksije (pomanjkanja apetita, gađenje pred jelom) s trajnim i vrlo snažnim glavoboljama, s neprestanim krvavim proljevima, sa smanjenjem moći gledanja i slušanja (vidi opsjednutoga, gluhonijemoga iz Evanđelj, koji je odmah mogao čuti i govoriti čim ga je Isus oslobodio od Sotone).

4. Đavolske opsesije

U osoba koje imaju ovakve smetnje često se mogu uočiti opsesivne misli, koje su u biti besmislene, ali koje se nikako ne mogu osloboditi. Takva osoba doživljava u sebi podvo-
jnost. Njezina je volja, doduše, slobodna, ali je u velikoj mjeri pod pritiskom opsjesivnih, prisilnih misli. Riječ je o neočekivanim napadima. Ti se napadi uvijek ponavljaju, u vrlo dugom vremenskom razdoblju. Zbog opsesivnih misli udarena osoba živi u trajnom stanju iscrpljenosti, očaja depresije i s napastima na samoubojstvo. Opsesivne misli tada gotovo redovito utječu i na snove.
Kada se pojave ovakvi problemi, ljudi redovito drže kako takvi fenomeni pripadaju području psihijatrije. Posve razumljivo! No, ima slučajeva u kojima psihijatrija, neurologija, psihologija ni parapsihologija ne mogu protumačiti te fenomene, jer predmeti analize izmiču aparatima i provjeri. To nedvojbeno upućuje na sotonsko djelovanje i njegovu prisutnost. A tu je znanost bespomoćna. Ovo uočiti i moći ispravno razlikovati može se samo Božjom milošću s kojom svećenik surađuje u intenzivnoj molitvi i dugotrajnoj praksi.

5. Đavolsko uznemirivanje

Ovdje se ne misli na sotonsko djelovanje izravno na čovjeka. Riječ je o đavolskome uznemi- rivanju koje se očituje na pojedinim mjestima – primjerice, kućama, uredima, trgovinama, poljima... kao i na različitim predmetima – krevetima, jastucima, lutkama, automobilima i sl., a također i na pojedinim životinjama. Poznat su razni šumovi u pojedinim prostorijama, u svako doba dana i noći; sa svjetlima koja se pojavljuju neovisno o električnom ili danjem svjetlu; sa zvukovima i posve nepoznatim pjesmama; odnošenjem predmeta ili prevrtanjem namještaja i stolica; s madracima koji se pretvaraju u prave krevete od trnja i čavala; s tanjurima, bocama i čašama koje se, iz nerazumljivih razloga, razbijaju na komade, a da ih nitko nije dirnuo; s vratima i prozorima koji se najednom otvaraju ili zatvaraju, iako su bili dobro zatvoreni i bez ikakva utjecja vjetra; sa slavinama iz kojih satima teče krv umjesto vode itd.Cijele obitelji mjesecima ne mogu spavati zbog takvih đavolskih uznemirivanja prostora i neobjašnjivo obolijevaju zbog užasnih strahova i zastrašivanja jer se živci kidaju, javljaju se posve neobične bolesti sa snažnim bolovima koji se pri kliničkoj i psihijatrijskoj analizi ne pokazuju na aparatima.
Sve to mogu izgledati izmišljene pričice, ali egzorcisti, koji se često susreću s ovakvim slučajevima, donese nepobitne činjenice na temelju svojih iskustava.
Orgien u svojim spisima spominje kako su se u ovakvim i sličnim slučajevima već od prvih stoljeća kršćanstva provodili egzorcizmi.

6. Potčinjenost Đavlu

Pod ovim se izrazom misli na čovjekov osobni svojevoljni čin kojim netko sklapa ugovor s Đavlom. Poznato je i sklapanje saveza sa Sotonom u krvi. Užasne i ogavne scene događaju se tzv. crnim misama. I to se danas širi, još uvijek tajno, ali je već vrlo prisutno i u našim gradovima.



STVARANJE ČOVJEKA

Biblija nas izvješćuje o stvaranju vidljiva svijeta sa svim njegovim bogatstvom, raznolikošću i redom. Bog je svojom svemogućom riječju svijet izvukao iz ništavila, tako da se može kazati kako ne postoji ništa što ne bi svoje postojanje dugovalo Bogu Stvoritelju. A vrhunac Božjega stvoriteljskoga djela jest čovjek.
Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku (Post 1,27) i zato čovjek ima jedinstveno mjesto u cijelome redu stvaranja. Na neki se način u njemu ujedinjuju i duhovni i materijalni svijet. A među vidljivim bićima čovjek je jedini sposoban upoznati i ljubiti svojega Stvoritelja (GS 12,3) i jedino stvorenje što ga je radi njega samoga htio (GS 24,3). Lijepo je to izrazila sv. Katarina Sijenska: Koji te razlog potaknuo da čovjeka postaviš u tako veliko dostojanstvo? Zacijelo neprocjenjiva ljubav kojom si u sebi samome gledao svoje stvorenje i u nj se zaljubio. Jer ljubavlju si ga stvorio, ljubavlju si mu dao biće sposobno kušati tvoju vječnu dobrotu.
Kad Bog stvara, on stvara samo dobro. Tako je i prvi čovjek postavljen u prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem, sa samim sobom i sa svim stvorenjima koja su ga okruživala. Crkva nas uči da je Bog čovjeka stvorio u stanje svetosti i izvorne pravednosti. Sazdao je čovjeka na svoju sliku i priliku i povjerio mu brigu za cijeli svijet. Dano mu je da služi samo Stvoritelju, a svemu stvorenju da bude gospodar.

ČOVJEKOV PAD


Čovjek je mogao živjeti sretno samo pod uvjetom da se slobodno podredi Bogu. Jer čovjek ovisi o svojemu Stvoritelju.
No, pali anđeo, Sotona ili Đavao, iz zavisti napastuje prvoga čovjeka i uspijeva na taj način poljuljati povjerenje prema Stvoritelju i nagovoriti čovjeka da krivo upotrijebi svoju slobodu i prekrši zapovijed Božju. Zaveden od Đavla, čovjek je htio biti kao Bog. Zapravo, izabrao je sebe ispred Boga.
Posljedice toga pradogađaja, koji se dogodio na početku ljudske povijesti, bile su kobne za naše praroditelje, kao i za cijeli ljudski rod. Biblija nam zorno pokazuje kako je, zapravo, cijela ljudska povijest označena padom koji se dogodio našim praroditeljima. Smjesta su izgubili milost izvorne svetosti; plaše se Boga; razoren je sklad koji je vladao u njihovome biću; poremećeno je u njima gospodstvo duhovnih moći duše nad tijelom; odnos muškarca i žene ostvarit će se u znaku požude i gospodarenja; sklad sa stvorenjima bitno je narušen, tako da stvorenja postaju čovjeku strana i neprijateljska; i, ono što čovjeku najteže pada, morat će se vratiti u prah iz kojega je i uzet. Tako, grijehom prvih ljudi, smrt ulazi u povijest čovjeka.
Abrahamov grijeh rađanjem prelazi na sve njegove potomke, na sve ljude. Tu će istinu sv. Pavao ovako izraziti: Neposluhom jednog čovjeka svi su postali grješnici (Rim 5,19); Kao što po jednom Čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt (Rim 5,12). Ovu istinu pojašnjava II. vatikanski sabor i kaže: To što doznajemo po Božanskoj objavi slaže se i sa samim iskustvom. Ako, naime, čovjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon zlu i uronjen u tolike jade koji ne mogu potjecati od njegova dobroga Stvoritelja. Ne hoteći često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je poremetio i dužno usmjerenje prema svojemu posljednjemu cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i svim stvorenjima (GS 13).
Na pitanje koje smo na početku našega razmišljanja postavili: odakle zlo i golema bijeda koja pritišće ljude svih vremena; odakle, naposljetku smrt? – nema razumna odgovora ako sve to ne povežemo u korijenu s Adamovim grijehom. Istina vjere uči nas da smo svi rađanjem zaraženi prvim grijehom. Jer, naš je praroditelj Adam primio izvornu svetost i pravednost u činu stvaranja ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav. Prema tome, grijeh naših praroditelja zarazuje svu ljudsku narav i rađanjem prelazi na sve njegove potomke. Zato kažemo da je ljudska narav ranjena, a to znači: podvrgnuta neznanju, patnji, sklona grijehu i njome vlada požuda.
Adamovim grijehom Sotona je dobio određenu vlast nad čovjekom, iako u biti čovjek ostaje slobodan. Sotona je vrlo moćan, jer je čisti duh, ali je ipak samo stvorenje. Njegovo je djelo-
vanje na pojedinca kao i na cijelo ljudsko društvo vrlo veliko i često uzrokuje teške štete duhovne, a posredno fizičke naravi, uzrokuje teške zablude na području odgoja, politike, društvenoga djelovanja i morala. To grješno stanje čovječanstva sv. Ivan će nazvati Grijehom svijeta (Iv 1,29). Tim se izrazom, zapravo, označuje utjecaj Zloga na pojedine osobe, kao i na razne zajednice i društvene strukture, koje su plod ljudskih grijeha.
To dramatično stanje svijeta koji leži sav pod vlašću Zloga (1 Iv 5, 19), ovako izražava II. vatikanski koncil: Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta je borba započela već od početka svijeta, a trajat će po riječi Gospodnjom sve do posljednjega dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje nutarnje jedinstvo(GS 37).
Sotona, dakle, nije ideja nego subjekt, s moći i inteligencijom koja nadilazi čovjeka i koji konkretno djeluje, a glavni mu je motiv postojanja ljubomora na dobro. Njegovo djelovanje prema čovjeku nije završilo time što je na početku ljudske povijesti uzrokovao najveću tragediju čovječanstva; ON OSTAJE NEUMORNI I SMRTNI ČOVJEKOV NEPRIJATELJ.

NOVI ADAM I NOVA EVA

Poslije čovjekova pada, u praskozorje ljudske povijesti, činilo se kako se ljudski rod našao u bezizlaznoj situaciji. No, odmah na prvim stranicama Biblije, poslije grijeha naših praroditelja, Bog daje nadu čovječanstvu. Bog neće ostaviti čovjeka napuštena ni prepuštena silama Zloga, nego nam na određeni način daje naslutiti plan spasenja koji će se ostvariti u svoje vrijeme. Evo te značajne riječi: Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu (Post 3, 15). Crkva kroz svoju bogatu povijest, razmišljajući nad ovim tekstom, otkriva Božji plan spasenja. Adamovim neposluhom ljudski je rod duboko pao. A kada dođe Novi Adam, Isus Krist, svojo
će poslušnošću do smrti na križu (Fil 2,8) ispraviti krivnju staroga Adama – spasiti narod svoj od grijeha njegovih (Mt 1,21) i razoriti đavolska djela. Isus Krist jest Novi Adam, glava otkupljenoga čovječanstva. I, kako kaže sv. Ivan u svojemu Evanđelju: Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost (Iv 1,16) A Marija Djevica, svojime potpunim predanjem volji Božjoj i svojom slobodnom vjerom i potpunim posluhom, ulazi izravno u Božji plan otkupljenja. Ona je rekla svoj DA Bogu u ime cijeloga čovječanstva i tako po svojoj poslušnosti postala Nova Eva, Majka živih.
Prema vječnome Božjem planu, Crkva iščekuje vrijeme čišćenja, kad će Djevica sasvim satrti glavu Zmiji. Tada će obnovljena Crkva i čovječanstvo doživjeti blistavo jutarnje svjetlo, kakvo do tada nije nitko vidio. Vrijeme mira i pravednosti bit će odgovor na sve napade pakla protiv jadnoga čovječanstva na koje su se sručile snage zla. Ali, prije toga će se dogoditi posljednja borba između svjetla i tame, između ljubavi i mržnje, između dobra i zla, između života i smrti.








KRIST I SOTONA

Prema Božjemu planu Isus Krist ima središnju ulogu u stvaranju i u otkupljenju. Sve je stvoreno po njemu i za njega. (usp. Kol 1,16). Biblija nam mnogo govori o kraljevstvu Božjem, ali i o kraljevstvu Sotone; govori nam o moći i snazi Boga stvoritelja i Gospodara svemira, ali i o moći tame, govori nam o sinovima Božjim, ali i o sinovima Sotone. I zato je nemoguće shvatiti Kristovo otkupiteljsko djelo a da se istodobno ne uviđa razarajuće djelo Sotone.
Isus je došao k nama u ovaj naš svijet, da razori đavolska djela (1 Iv 3,8), da čovjeka oslobodi od sotonskoga ropstva i da, nakon što uništi kraljevstvo Sotone, uspostavi Kraljevstvo Božje.
Sotona je čovjekoubojica od početka (usp. Iv 8,44); on je neprijatelj, napasnik, tužitelj, i po njemu su u ovaj naš svijet ušli zlo, bol, grijeh i smrt. Isus ga naziva knezom ovoga svijeta
(Iv 14,30); sv. Pavao govori o njemu kao o Bogu ovoga svijeta (2 Kor 4,4); sv. Ivan tvrdi kako sav svijet stoji pod vlašću Zloga (1 Iv 5,19).
Ovdje treba jasno reći kako su u velikoj zabludi oni moderni teolozi, kao i mnogi drugi, koji danas negiraju postojanje Sotone, držeći kako je to samo neka apstraktna ideja zla i kako ljude ne smijemo plašiti Sotonom, jer on uopće ne postoji. Kada Biblija govori o đavlima, uvijek o njima govori kao o osobnim bićima, obdarenima razumom, voljom, slobodom, poduzetnošću To potvrđuje otačka predaja , a to potvrđuje i Crkveno učiteljstvo. Stoga tko niječe Sotonu, niječe i grijeh te ne može shvatiti Kristovo djelo otkupljenja.
Sotona je doista moćan i njegova je moć ošasna, jer je ujedno zavodnik, lažac i skriven, pod-
mukao. Sotona ne voli biti raskrinkan, otkriven. Netko je vrlo oštroumno odlučio kada je napisao: Najveće lukavstvo Sotone jest u tome da nas uvjeri da on ne postoji. Posve jasno! Jer, ako nas je uvjerio da ne postoji, tada čovjek uopće s tim čimbenikom u životu ne računa. A tada nas Sotona može «vući za nos» i «žedne nas prevesti preko vode» , a da mi toga uopće nismo svjesni. Može raspiriti osobne, društvene, obiteljske nerede širom svijeta, izazivajući strašne tiranije i bješnjenja. Vidljivo je kako on u današnje vrijeme na taj način vrlo dobro uspijeva.
Evanđelja pridaju veliku važnost izravnome sukobu između Krista i Sotone. Dakako da u svim tim sukobima naglašavaju potpuni poraz Sotone.
Kako bismo u biti shvatili utjecaj Isusa Krista na Sotonu, važno je uočiti neke izraze koje donosi Sveto pismo. Tako sv. Ivan u svojoj poslanici kaže: Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska (1Iv 3,8). A sv. Petar, želeći sažeto objasniti Kristovo djelo prvome obraćeniku s poganstva – Korneliju, to kaže ovako: Prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao (Dj.10, 38). I naposljetku, kada sv. Pavao želi
Objasniti borbu koju kršćanin mora izdržati i ostati dosljedno vjeran Kristu, kaže:Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima Đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. (Ef. 6; 11-12) .




Post je objavljen 21.02.2007. u 14:10 sati.